Jedrenje, jednostavno, nije popularan sport u Hrvatskoj. I kad smo imali olimpijske medalje, nismo bili naročito popularni, niti je Savez od toga profitirao. U jedrenju ne možete vidjeti ni HEP, ni Croatia full of life – kaže sjajni olimpijac, osvajač dviju srebrnih medalja u klasi laser.
Tonči Stipanović, osvajač srebrnih olimpijskih medalja u klasi laser na Igrama u Rio de Janeiru i Tokiju, nije dugo ostao u natjecateljskoj mirovini. Jedan od naših najtrofejnijih jedriličara najavio je kraj karijere nakon što se nije kvalificirao na Olimpijske igre u Parizu, no već prošle godine se vratio u brod, s nemalim ambicijama.
S kolegom Tudorom Bilićem je prošle godine jedrio i na Svjetskom i na Europskom prvenstvu klase zvijezda. Nastupi na tim natjecanjima dodatno su pogurali našeg srebrnog olimpijca prema povratku u klasu ILCA7, kako se sada zove nekadašnji laser.
– Na Europskom prvenstvu smo stvarno odlično jedrili, osvojili drugo mjesto, tu sam se nekako dodatno zapalio i nakon svih tih regata lani u sedmom mjesecu počeo intenzivnije misliti o povratku. U devetom mjesecu je bilo Svjetsko prvenstvo kod nas u Splitu. Tu smo završili na petom mjestu, bila je stvarno jaka konkurencija i tu sam opet osjetio što je pravo regatavanje i da je to je to ono što mi fali. Vratila mi se želja za treningom i za regatama, zapravo najviše za regatama, za natjecanjima. Nakon što se to vrtjelo u mojoj glavi, pitao sam suprugu što ona misli o tome i kako bi to moglo funkcionirati s obavezama oko djeca. Ona je rekla: ako ti stvarno misliš da to možeš, da želiš, da je to to, idi slobodno, kreni! I to mi je bilo dovoljno da prelomim odluku o tome sto posto i krenem ozbiljnije trenirati, kaže Tonči Stipanović u razgovoru za web stranicu Hrvatskog olimpijskog odbora.
Stipanović ne krije da mu je cilj plasirati se na Olimpijske igre u Los Angelesu 2028. godine, no tu će mu suparnik za olimpijsku kvotu opet biti klupski kolega Filip Jurišić.
– Mi smo svakodnevno zajedno na putu i u klubu onda kad nismo na putu, tako da je to nama sasvim normalno. Od Sydneyja 2000. godine mornarevci nastupaju na Olimpijskim igrama i uvijek se vodila borba između nas unutar kluba. Ja sam to već prošao i s Matom Arapovim i Lukom Radelićem u prijašnjim olimpijskim ciklusima, tako da je to nama u Mornaru skroz normalno. Na regatnom polju Filip Jurišić mi je samo jedan od konkurenata. Naravno, kad budu kvalifikacijske regate, sigurno ćemo paziti jedan na drugoga malo više. Ne mogu ja utjecati na njegovo jedrenje, niti on može na moje. I ja i on moramo jedriti što bolje da bismo bili ispred drugih. Rijetko kad se mi na moru nađemo u nekoj konfliktnoj situaciji, gdje moramo jedriti jedan protiv drugoga, to je uglavnom velika flota. Inače, kad su treninzi odlično surađujemo, dijelimo svoje iskustvo i osjećaj na moru jer želimo biti najbolji i pokušavamo pomoći jedan drugome.
To ipak ne znači da između njih ponekad i ne zaiskri.
– Naravno da je znalo biti i toga. Nisu to bili neki sukobi nego jedna malo žustrija rasprava onda bi tu Jozo stao između nas i sagledao situaciju. On uvijek prati što se događa na moru ako smo jedan kraj drugoga. Kad se tako nešto dogodi, vidi kako je nastala ta situacija i pokuša je sa svoje strane objasniti da se to sve riješi istog dana.
Pamtimo i Europsko prvenstvo 2023. na kojem je Tonči bio zlatni, ispred Jurišića i trećeplasiranog Pavlosa Kontidesa, sva trojica pod palicom istog trenera. Naš sugovornik ima jednostavno objašnjenje za brojne uspjehe Joze Jakelića i njegovih jedriličara.
– To vam je samo rad. Znate, mi treniramo možda najviše od svih iz flote ILCA7. Oduvijek smo trenirali od ponedjeljka do subote, samo bismo u nedjelju imali slobodan dan, dok drugi znaju jedriti dva dana pa uzmu dan odmora, pa opet dva dana pa dan odmora. Mi smo navikli da se svaki dan ide na more i da pokušavamo iz dana u dan održavati formu do koje prvo treba doći. Ne dopuštamo previše da se tijelo opusti, fokusirani smo na sve uvjete. Bitno je da je brod brz i da smo mi povezani s njim. Jer ako nije tako, onda nema ni prave brzine ni koncentracije. Mi smo ovdje navikli da se stvarno radi maksimalno i mislim da je to ključ uspjeha.
Kondicijski trener Saša Jocić kaže da će Tonči Stipanović opet biti „onaj stari”. Bi li, međutim, „taj stari Tonči” bio ravnopravan današnjoj konkurenciji?
– Bi, bi, bio bi, moram biti iskren. Mislim, bar se nadam, da mi je ova pauza dobro došla. Tako se trenutno i osjećam. Baš sam nebrijan i spreman da dođem na taj level na kojem sam bio u svojim najboljim sezonama, 2015. i 2016. kad smo se spremali za Olimpijske igre u Riju. Stvarno ciljam tu formu. Znam da sam sada dosta stariji i ne znam koliko će tijelo izdržati. Stvarno samo pozitivno gledam na sve i nadam se najboljem.
Problem bi moglo biti financiranje puta prema Los Angelesu. Stipanović više nije u programima u kojima je nekad bio, jedrenje je skup sport, a od nečega treba i živjeti.
– Da, nije to jeftino. I život je sve skuplji iz godine u godinu, sve cijene idu gore. Bit ću, ipak, u nekom programu Hrvatskog olimpijskog odbora. Naravno, neću više biti u onom top programu koji imaju olimpijci s medaljama i u kojem sam bio prije, ali u nekom programu ću biti. Podršku od saveza ću imati kao i onda kad sam bio u borbi za Pariz, tako da vjerujem da ću sve to moći izvući. Imam već dogovorene i neke sponzore. Naravno, nisu to neke velike cifre, ali svaka pomoć će dobro doći.
Popularnošću i odnosom prema jedrenju u Hrvatskoj naš srebrni olimpijac nije zadovoljan.
– Uvijek je isto. Teško je doći i u medije i do sponzora s bilo kakvim rezultatima. Ja imam dvije olimpijske medalje pa muku mučim sa pronalaskom sponzora. Sve ide preko nekih poznanstava. Jedrenje, jednostavno, nije popularan sport u Hrvatskoj. I kad smo imali olimpijske medalje, nismo bili naročito popularni, niti je savez išta od toga profitirao. Vidimo da, primjerice, i judo i vaterpolo imaju za sponzore neke velike hrvatske firme, a u jedrenju ne možete vidjeti ni HEP ni Croatia full of life. Što se tiče mladih, ima ih uvijek u svim klubovima. Kod nas tijekom godine prođe kroz školu jedrenja 30 do 40 djece, od kojih nakon toga neka prelaze kod drugog trenera, koji vodi natjecateljski tim. U toj grupi zna biti do 14 mladih jedriličara, od kojih njih šest, ponekad i osam, ide na natjecanja u Hrvatskoj i pokušavaju izboriti nastup za reprezentaciju i ići na svjetsko ili europsko prvenstvo. Šta se toga tiče jako je dobro. Hangar nam je pun brodova, neke čak moramo držati i vani, zaključuje Tonči Stipanović.
Foto: HOO