Devedesetogodišnji Mileta Babović, nekadašnji hrvatski i jugoslavenski reprezentativac u konjičkom sportu te brat legendarne atletičarke i televizijske novinarke Milke Babović, prisjetio se odrastanja u ratnim godinama, dolazaka na zagrebački hipodrom, velikih međunarodnih turnira, rekordnog skoka i života posvećenog konjima. Otkrio je i manje poznatu, osobnu stranu Milke Babović, žene koja je uvijek govorila ono što misli i pomagala ljudima kojima je bilo najteže.
Mileta Babović dočekao nas je u svojoj maloj obiteljskoj kući u Torčecu pokraj Koprivnice, tik uz jezero na kojem se održavaju natjecanja u sportskom ribolovu. Premda već desetljećima živi u Njemačkoj, u Hrvatsku se redovito vraća i boravi na imanju koje naziva svojom malom oazom mira. Dolazi ovamo s prijateljicom Giselle.
Njegov je život gotovo od početka bio vezan uz sport. Kao mladić nije odlazio na plesove ni u provode. Živio je za štalu, konje i treninge, a kako bi stigao do zagrebačkog hipodroma, znao je čak preplivati Savu držeći odjeću iznad glave.
S konjem Vilenjakom 1961. godine preskočio je 1,90 metara i postavio tadašnji jugoslavenski rekord u skoku uvis. Natjecao se diljem Europe, jahao konje koji su osvajali publiku, a nakon preseljenja u Njemačku više od tisuću mladih ljudi podučio je jahanju.
Je li jahanje bilo prvo čime ste se ozbiljnije bavili?
Nije. Prvo sam učio svirati klavir. U to je vrijeme obrazovanje bilo besplatno, ali morali ste imati talenta i biti redoviti. Ako biste dva puta izostali, izbacili bi vas kako ne biste zauzimali mjesto nekome drugome.
Počeo sam vrlo rano i imao sam dobar sluh, ali onda sam se počeo baviti konjima i odustao od klavira.
Odakle tolika ljubav prema konjima?
Mislim da je urođena. Konje su voljeli moj djed i otac, koji je imao jednoga. Moj je otac bio vojno lice, a zbog njegovih premještaja mi smo se djeca rađali u različitim gradovima. Ja sam rođen u Sarajevu, dok su se moje sestre rodile u drugim mjestima.
Kasnije smo živjeli u Zagrebu. Jedno vrijeme bili smo prilično siromašni, ali konji su me privlačili odmalena.
Mileta Babović: Rat mi je obilježio djetinjstvo
Jest. Godine 1942. majka je sama putovala s četvero djece. Putovanje je trajalo četrnaest dana jer je na područjima kroz koja smo prolazili trajao ustanak.
Na kolodvoru u Metkoviću majka je prala posuđe kako bi nam dali nešto za jesti, a mi smo se djeca igrali uokolo. Milka je jednom stala ispred velike slike Ante Pavelića i glasno pitala: „A tko je ovaj?“ Bila je mala i nije znala o kome je riječ.
Jedan ju je čovjek čuo, pronašao našu majku i upozorio je da nas ne pušta same jer bi netko njezino pitanje mogao pogrešno shvatiti. Rat sam poslije proživio u Rumi, a u Zagreb smo stigli 1947. godine, kada sam imao deset godina.
Kada ste počeli trenirati na zagrebačkom hipodromu?
Odmah sam sve shvaćao ozbiljno. Nisam išao na plesove ni u provode. Živio sam za štalu i konje. Ustajao sam rano ujutro, čak i nedjeljom.
Prije smo trenirali na Kvatriću, gdje su bile štale, a poslije smo prešli na Kajzericu. Kako bih došao na trening, morao sam prijeći Savu. Tada nije bilo skele pa sam je preplivavao.
Nije vas bilo strah?
Nisam o tome razmišljao. Skinuo bih se, stavio odjeću iznad glave i lagano preplivao Savu. Nakon toga bih preko hipodroma otišao ravno u štalu.
Sportom se bavila gotovo cijela obitelj.
Da. Milka je bila vrhunska atletičarka. Četiri je puta proglašena najboljom sportašicom Jugoslavije. Trčala je 80 metara s preponama i 100 metara.
I naša sestra Zora bila je reprezentativka. Skakala je uvis i udalj te trčala štafetu. Putovale su po Skandinaviji i drugim europskim zemljama.
Najmlađa sestra Mara također je bila iznimno brza. Na jednom velikom atletskom natjecanju u Zagrebu Mara je bila prva, a Milka druga.
Mara je, nažalost, vrlo mlada izgubila život.
To je bila velika tragedija i ne volim o tome govoriti. Otišla je sa školom na izlet. Bio je listopad, kupali su se u hladnoj vodi i uhvatio ju je grč.
Pokušala je spasiti kolegicu iz razreda i utopila se u Savi kod Jarka, u Srijemu. Voda je tijelo izbacila tek nakon desetak ili petnaest dana. Noću su je dovezli na kolima punima slame. Majka je išla po nju. Bilo je strašno.
Koliko je dugo trajala vaša natjecateljska karijera?
Natjecao sam se do 1962. godine. Još sam 1961. jahao na državnim i međunarodnim natjecanjima. Nekoliko sam puta bio prvak Hrvatske.
Najveći rezultat ostvario sam 1961. godine, kada smo postavili jugoslavenski rekord u skoku uvis. S Vilenjakom sam preskočio preponu visoku 1,90 metara. Rekord sam podijelio sa Zdravkom Marušićem i njegovom Cicom, a dotadašnji rekord Vilima Stanjka nadmašili smo za čak 14 centimetara.
Koji vam je konj ostao u posebnom sjećanju?
Jedan od najposebnijih bio je Alkar. Bio je malen, visok samo 161 centimetar, ali izvanredan i vrlo temperamentan konj.
Trener Klobučarić jahao ga je dugo i teško ga je bilo uvjeriti da postoji netko tko bi ga mogao jahati barem jednako dobro. Kako nije bila velika gužva oko toga tko će se popeti u Alkarovo sedlo, ja sam prihvatio taj zadatak.
Godine 1955., kada je Zdravko Marušić bio prvi jahač Jugoslavije, a Cimerman drugi, stigao sam do šestog mjesta na ljestvici najboljih.
S Alkarom ste nastupili i na velikom turniru u Beču.
Da. Bio je to desetodnevni turnir s preponama visokima 140 i 150 centimetara. Alkar je u svakoj utakmici srušio samo po jednu preponu.
Nisam ni pomislio da ću biti među deset najboljih pa sam nakon nastupa otišao u štalu. Na proglašenju su me čekali petnaestak minuta.
Kako bih skratio put, s Alkarom sam preskočio zid. To, naravno, nije bilo dopušteno. Umjesto da nas isključe, publika nas je nagradila pljeskom. Voljeli su Alkara zbog njegovih akrobatskih skokova i oprostili su nam taj nestašluk.
Mileta Babović prvu pobjedu ostvario je 1956. godine pred čak 20.000 ljudi
Bilo je to na turniru u Šapcu. Iz tog vremena ne pamtim samo rezultate nego i druženja sa Zdravkom Marušićem i Cimermanom. Bio sam najmlađi među njima.
Na jednom velikom turniru ekipa Jugoslavije, u kojoj smo bili Cimerman, Marušić i ja, završila je tek na sedmom mjestu. Bili smo uvjereni da su nas suci oštetili, ali nismo imali novca za prigovor.
Jedan nam je poznanik posudio novac. Prigovor je prihvaćen, a jedan od sudaca obratio nam se na čistom hrvatskom jeziku i potvrdio da smo bili zakinuti. Na kraju smo u konkurenciji dvanaest zemalja osvojili četvrto mjesto.
Vi i Alkar bili ste protagonisti i jedne anegdote koju su jahači dugo prepričavali.
Jednom su me strani jahači pitali kako moj mali konj tako dobro skače. Želio sam im objasniti da je temperamentan zato što je pastuh, ali tada nisam dobro govorio njemački.
Rekao sam: „Meine Pferde habe ajeršpajz.“
Ispalo je da sam rekao kako moj konj ima kajganu. To je postao glavni vic, a ta me rečenica pratila godinama.
S kakvim ste konjima i opremom tada nastupali?
Jahali smo konje iz bivših vojnih škola ili odbačene galopere. Sedla smo pokrivali kako se ne bismo sramotili, ali smo svejedno postizali velike rezultate.
U vrijeme kada su najbolji europski jahači imali konje vrijedne 500.000 ili čak milijun njemačkih maraka, dok je novi Mercedes stajao oko 10.000 maraka, naši su uspjesi bili senzacionalni.
Nismo imali mnogo novca, ali imali smo kolegijalnost i ljubav prema konjima. To nam je bio glavni motiv.
Zašto ste prekinuli natjecateljsku karijeru?
U jesen 1962. godine otišao sam u Njemačku na studij ekonomije. Stigao sam do sedmog semestra, a onda sam se oženio i trebalo je zarađivati. Istodobno su me ponovno vukli konji.
U selu Schönbrunnu 1968. godine preuzeo sam malu štalu. Imao sam oko 25 konja. U početku je sve bilo improvizirano, ali sam poslije izgradio novu dvoranu i uredio cijeli prostor.
Ondje sam radio tridesetak ili možda četrdeset godina.
Na što ste danas najponosniji?
Najviše sam ponosan na to što sam tijekom tih godina jahanju podučio više od tisuću mladih ljudi. To mi je najveće priznanje.
Rezultati i medalje jesu važni, ali kada svoje znanje i ljubav prema konjima prenesete na toliko mladih ljudi, onda znate da je iza vas nešto ostalo.
Koliko je vrijedio najskuplji konj kojega ste imali?
Teško je govoriti o točnoj vrijednosti, ali jedan je konj poslije završio u Americi. Dok je još bio kod mene, vrijedio je oko 380.000 njemačkih maraka, a u Americi je njegova vrijednost dosegla oko pola milijuna dolara.
Meni je ipak bilo važnije da ode u dobre ruke nego koliko ću za njega dobiti.
Kako je Milka doživljavala vašu sportsku karijeru?
Dolazila je gledati moja natjecanja, a ja sam pratio njezina atletska natjecanja. Milka je bila iznimna sportašica, a poslije i vrlo hrabra novinarka.
Tijekom Hrvatskog proljeća otvoreno je branila kolege koje su željeli ukloniti s televizije. Otišla je tadašnjem direktoru i rekla mu da na televiziji ne trebaju špijuni i doušnici te da su ljudi koje žele maknuti pošteni.
Nisu je mogli otpustiti, ali su je maknuli s važnih prijenosa i slali na manje značajna natjecanja. Poslije su je postupno vratili.
Milka je uvijek bila svoja. Nije pripadala političkim skupinama, išla je svojim putem i govorila ono što misli.
Kakva je bila privatno?
Znala je biti tvrdoglava i vrlo izravna. Jednom smo se automobilom vraćali iz Rijeke, a ona mi je cijelim putem govorila kako trebam voziti: „Drži lijevo, brže, pazi…“
S nama je bila jedna poznata novinarka i pravnica koja joj je u jednom trenutku rekla: „Milka, moj bi brat meni opalio šamar da ga ovako gnjavim dok vozi.“
Milka joj je odgovorila: „To vam je kod nas u obitelji normalno. Ako je netko dijelio šamare u obitelji, onda sam to ja.“
Takva je bila. Uvijek izravna i bez zadrške.
Mnogi je pamte kao veliku sportašicu i novinarku, ali bila je i izrazito socijalno osjetljiva.
Bila je dobar čovjek, iznimno poštena i uvijek je željela pomoći drugima. U podrumu zgrade u kojoj je živjela radio je postolar s brojnom obitelji. Milka je jednom od njegove djece plaćala školovanje, kupovala mu obuću i pomagala koliko je mogla.
Živjela je vrlo skromno. Nije joj bilo važno kako živi, nego da može raditi svoj posao. Bila je vrijedna, pedantna i nikada se nije nametala.
Kada bi dolazila na imanje, čistila je štalu, prala posuđe, nosila stvari i pomagala svima oko sebe. Na gotovo svakoj fotografiji nešto radi.
Jeste li se često viđali?
Svatko je imao svoj život i obveze pa se nismo viđali koliko bismo željeli. Poslije sam je češće posjećivao.
Kada je ostarjela, već su se primjećivali znakovi demencije. Bila je tužna i trebala joj je pomoć. Nagovarao sam je da se preseli k nama. U staroj štali uredio sam joj mali apartman s toplom vodom, tušem i grijanjem kako bi joj zimi bilo ugodno.
Milka je, međutim, uvijek bila vrlo samostalna.
U Torčecu ste također izgradili malu štalu.
Imam četiri boksa. Imao sam velike planove, ali sam ostario. Moju djecu konji ne zanimaju. Zato ću ovo imanje nakon smrti ostaviti svojoj Giselli.
Dok god me zdravlje bude služilo, vraćat ću se u ovu svoju malu oazu mira. Konji su obilježili cijeli moj život i od njih se čovjek nikada potpuno ne može odvojiti.
Fotografije: Mileta Babović, privatni album, Tea Rožman Svedrović