Franka Vidović, najbolja hrvatska squash igračica: Tri godine čekala sam prvu pobjedu, a danas sanjam Olimpijske igre
U emisiji Put pobjednice najbolja hrvatska squash igračica Franka Vidović govorila je o putu od prvih treninga do profesionalne scene, studiju psihologije na prestižnom Sveučilištu Pennsylvania, životu sportašice između Hrvatske i SAD-a, mentalnoj snazi koja joj pomaže u najtežim mečevima te najvećem sportskom snu, nastupu za Hrvatsku na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 2028. godine.
Na putu do LA, Franka ostvaruje velike rezultate, a nedavno je stigao i najveći uspjeh karijere. Na turniru Heroes Austrian Open 2026 u Grazu, vrijednom 12.000 dolara, osvojila je naslov pobjednice.
Kada je s osam godina prvi put čula za squash, Franka Vidović nije znala o kakvom je sportu riječ. Prvih godina juniorske konkurencije nije bilo velikih rezultata, a onda je stigla ta prva, važna pobjeda i promijenila sve. Danas je najbolja hrvatska squash igračica, studentica psihologije na prestižnom University of Pennsylvania i pobjednica turnira Heroes Austrian Open u Grazu, što joj je najveći uspjeh dosadašnje karijere. Sljedeći san već ima ime i mjesto: Olimpijske igre Los Angeles 2028.
“Squash je vrlo intenzivan, brz i dinamičan sport s reketom i lopticom. Imate malo vremena za razmišljanje, puno različitih udaraca i stalno morate reagirati. Dobar je za svakoga tko se želi okušati u nečemu zahtjevnom i intenzivnom.”- govori nam Franka Vidović.
Kako ste vi stigli u squash?
Slučajno. Moj prijatelj Jan Cerovac, koji je danas također član hrvatske reprezentacije, pozvao me da probam igrati squash. Pitao me želim li doći, a ja nisam ni znala što je squash. Probala sam i odmah se zaljubila u taj sport.
Istodobno ste trenirali i tenis. Zašto je pobijedio squash?
Kada je došao trenutak da izaberem sport kojim ću se ozbiljnije baviti, svi su mislili da će mi odluka biti teška. Meni zapravo nije bila. Odmah sam izabrala squash. Presudilo je to što je dinamičniji, brži i što imate manje vremena za razmišljanje. Jednostavno me više privukao.
Franka Vidović danas je najbolja hrvatska squash igračica, ali počeci su kao i uvijek bili teški
Prve tri ili četiri godine na juniorskim turnirima išlo mi je stvarno loše. Trebale su mi tri godine da ostvarim prvu pobjedu. Stalno sam bila posljednja. Ali ja sam osoba koja se voli boriti i koja želi svladati ono što joj ne ide.
Nakon prve pobjede sve se nekako posložilo. Počela sam ići na više turnira, zaredali su se bolji rezultati i uspjela sam održati tu konzistentnost.
Sjećate li se prve medalje?
Naravno. Osvojila sam je na manjem turniru u Sloveniji, ali meni je tada značila jako puno. Kada sam prvi put ušla u finale, nazvala sam doma i uzviknula: „Ja sam u finalu!“
Tada mi je nešto kliknulo. Shvatila sam da se mogu natjecati s boljim igračicama i osvajati jače turnire. Probudio se taj hrvatski inat. Htjela sam postići što više, pogotovo jer dolazim iz zemlje koja nema resurse i uvjete kakve imaju velike squash nacije poput Engleske ili Francuske.
Nedavno ste osvojili Heroes Austrian Open u Grazu, najveći naslov karijere. Jeste li ga očekivali?
Iskreno, nisam. Od svih turnira na koje sam se prijavila toga ljeta, upravo sam na tom imala najmanja očekivanja. Bio je najjačeg ranga i najjači turnir koji sam do tada igrala. Nisam bila ni među nositeljicama.
Odigrala sam pet jako dobrih mečeva i na kraju osvojila naslov. Ostvarila sam i najveću pojedinačnu pobjedu u karijeri protiv 45. igračice svijeta. Sve je bilo još posebnije jer su u publici bili moj trener i roditelji.
Što je odlučilo turnir – igra ili mentalna snaga?
Mentalna konzistentnost. Svaki od tih pet mečeva bio je potpuno drukčiji. Jednog dana možete igrati savršeno, a već sljedećeg katastrofalno. Ali i tada morate mentalno ostati u meču.
Mislim da me upravo sposobnost da se držim kroz teške i neizvjesne trenutke dovela do naslova.
Studirate psihologiju. Pomaže li vam ona na terenu?
Pomaže mi možda više u čitanju protivnice nego u analiziranju same sebe. Često se kaže da psiholog ne može biti sam svoj psiholog. Ali mogu prepoznati što protivnica pokazuje govorom tijela, kako se osjeća i kako razmišlja.
To mi daje dodatnu informaciju o tome kako trebam nastaviti igrati. Squash je izrazito mentalna igra, možda čak i više nego fizička, iako je fizički iznimno zahtjevan.
Što pokušavate pročitati na protivnici?
Položaj tijela, reakcije nakon izgubljenog poena, način na koji se kreće i ponaša u važnim trenucima. Ponekad možete vidjeti da je nesigurna ili da joj nešto ne odgovara. To nije neka čarobna prednost, ali je još jedan alat koji mogu iskoristiti kada se meč lomi.
Profesionalni squash može biti prilično usamljen sport.
Može. Često putujete sami, igrate turnire sami i nakon meča sami sebi date pet. Zato mi je jako važno kada roditelji ili trener mogu biti uz mene i podijeliti pobjedu.
Roditelji me nikada nisu prisiljavali da se bavim sportom. Uvijek su bili podrška, a bez njih ne bih postigla ni polovicu ovoga što jesam.
Koga prvog nazovete nakon meča?
Najčešće me oni prvi nazovu. Ako je meč završio loše, treba mi desetak minuta da sjedim sama sa sobom. Ali čim uzmem telefon, znam da me čekaju poruke tate i trenera Vedrana. Njih bih uvijek prve nazvala.
Kako je stigao poziv s jednog od najprestižnijih američkih sveučilišta?
Bila sam drugi razred srednje škole, usred pandemije, kada sam preko Facebooka dobila poruku pomoćnog trenera Sveučilišta Pennsylvania. Mislila sam da poruka nije stvarna i da ne trebam ni odgovoriti.
Pokazala sam je tati, a on mi je rekao: „Javi se, to je Ivy League.“ Tada nisam ni znala što zapravo znači University of Pennsylvania. Javila sam se, počeli smo razgovarati i svidjelo mi se koliko su se trudili oko mene.
To je bilo vrijeme velike nesigurnosti. Nismo mogli na terene, trenirali smo preko laptopa i nitko nije znao kako će se sport nastaviti. Ponuda mi je dala sigurnost da mogu studirati i istodobno igrati squash na visokoj razini.
Koliko su se američki uvjeti razlikovali od onih u Hrvatskoj?
U početku je to bilo nebo i zemlja. Amerikanci mnogo ulažu u sveučilišni sport i raspolažu budžetima s kojima se mnoge države ne mogu uspoređivati.
Meni je najveća promjena bila to što sam prvi put bila okružena ljudima koji žive isti život kao ja. Moji prijatelji u Hrvatskoj uvijek su me podržavali, ali nisu mogli potpuno razumjeti raspored, probleme i pritisak profesionalnog sporta. U Americi sam okružena igračicama koje prolaze identične stvari. Učimo jedna od druge i iskreno želimo da sve uspijemo.
Sa Sveučilištem Pennsylvania osvojili ste i američki sveučilišni naslov.
Da, i to je bio povijesni uspjeh jer Penn u ženskoj konkurenciji naslov nije osvojio više od dvadeset godina.
Squash je individualni sport, ali u američkom sveučilišnom sustavu nastupa devet igračica, a momčad mora skupiti pet pobjeda. Možete pobijediti, a da ekipa izgubi, ili izgubiti, a da ekipa pobijedi. Mentalno se na to nije lako prilagoditi.
Ali upravo mi je ta ekipa donijela prijateljice za cijeli život. Dolazimo iz gotovo svih dijelova svijeta, a unatoč razlikama pronašle smo zajednički jezik.
Kako izgleda vaš uobičajen dan u Philadelphiji?
Izađem iz kuće oko sedam ujutro, a vraćam se oko osam navečer. U taj dan moraju stati dva treninga, predavanja i učenje.
Zvuči naporno i zaista jest, ali radim ono što volim. Oduvijek sam željela profesionalno se baviti sportom, a psihologija je moja druga ljubav. Ponekad mi nedostaju dom i roditelji, tu je i vremenska razlika, ali nagrada koju dobivam iz svega toga vrijedi truda.
Philadelphia je i središte američkog squasha. Vidite li se ondje i nakon studija?
Možda kratkoročno, zbog profesionalne karijere i priprema za Olimpijske igre. U Philadelphiji je nacionalni centar i ondje treniraju brojni vrhunski igrači.
Dugoročno se ipak želim vratiti. Previše volim Hrvatsku. Lijepo je igrati za sveučilišni tim, ali igrati za Hrvatsku na velikom natjecanju najveća je čast.
Squash će u Los Angelesu 2028. prvi put biti olimpijski sport. Koliko vam to znači?
To je ostvarenje sna za svakog squash igrača. Kada se počnete baviti sportom koji nije olimpijski, na neki način potisnete tu želju. Znate da ste možda mogli izabrati tenis ili neki drugi sport koji je već na Igrama, ali izabrali ste squash.
Kada je objavljeno da squash ulazi u olimpijski program, naš mali svijet je poludio. Istodobno je konkurencija postala još jača. Mnogi igrači koji su razmišljali o odustajanju odlučili su ostati u profesionalnom sportu. Sada je više stresa i više toga je na kocki, ali to je san koji smo dugo čekali.
Koliko ste daleko od Los Angelesa?
Put je jako težak, ali dat ću sve od sebe. Jedan put vodi preko Europskih igara, drugi kroz poseban kvalifikacijski turnir, a postoji i mogućnost plasmana preko svjetske ljestvice.
Trenutačno nisam daleko od pozicija koje bi mi otvorile vrata kvalifikacija. Moram puno napredovati, posebno jer se vraćam na fakultet i neću moći igrati svaki turnir. Ali nemam što izgubiti. Nije nemoguće.
Ako ne uspijem 2028., nadam se da će squash ostati u programu i 2032. Olimpijske igre sada su moj glavni cilj.
Kada danas pogledate djevojčicu koja je tri godine čekala prvu pobjedu, što joj kažete?
Ponosna sam na to koliko sam daleko stigla. U prvim godinama znala sam osvojiti možda deset poena na cijelom turniru, a danas nastupam na profesionalnoj sceni i osvajam međunarodne turnire.
Dolazim iz male zemlje koja nije squash velesila, zato ništa od ovoga ne doživljavam samo kao svoj uspjeh. Iza mene su Savez, treneri, roditelji, prijatelji i svi koji su mi pomagali. Nadam se da ću donositi još veće rezultate, ne samo za sebe nego i za hrvatski squash.
Fotografije: University of Pensilvania, Franka Vidović privatna arhiva