Anamaria Govorčinović odavno je osigurala nastup u kajaku jednosjedu na Olimpijskim igrama u Parizu.
– Kako u Hrvatskoj Kostajnici, gdje sam rođena, nije bilo previše izbora oko sporta odlučila sam se za kajak na mirnim vodama. Kroz grad teče rijeka Una pa je ovaj sport u mom gradu bio izuzetno popularan.
Kakvo je bilo odrastanje u jednom tako malom gradu?
– Odlično. Tek sad vidim koliko je bilo manje stresa nego u Zagrebu gdje danas živim. Djetinjstvo je uglavnom prolazilo uz sport. Naime, u Kostajnici je osnovan kajakaški klub krajem osamdesetih i nema djeteta koji nije prošao školu kajaka. Tako je i mene tata pitao želim li probati kajak. I pristala sam. Rekao je ako mi se ne svidi, onda ništa. Međutim, meni se to jako dopalo i ostala sam. Inače, u obitelji su brat i sestra trenirali nogomet. U početku su mi treninzi bili dječja igra, kao da sam u vrtiću. Više smo se na rijeci igrali nego ozbiljno trenirali. Kako je vrijeme odmicalo, tako su krenula prva natjecanja i počele stizati prve pobjede – priča Anamaria.
Kostajnica je poznata po kestenima?
– O, da, gotovo svaka kuća u gradu i okolici se bavi prodajom kestena. Obožavam jesti kestene, pogotovo pire od kestena ili roladu. Naravno, kao mala stalno sam išla brani kestene kojih u ovom kraju ima jako puno. Inače, Kostajnica ima jednu od najboljih kestenijada u Hrvatskoj.
Rano ste napustili Kostajnicu i otišli u Zagreb?
– Da, imala sam 14 godina. U početku sam stanovala s tatom koji je imao stan u Zagrebu zbog posla kojim se bavio. U Zagrebu su bili puno bolji uvjeti. Malo mi je u početku bilo teško jer nikog nisam poznavala, upisala sam tešku školu. Nastavci nisu imali baš puno sluha za sport, a zbog priprema sam jako puno izostajala iz škole. U redu, bio je dogovor da kad sam u Zagrebu odgovaram nekoliko predmeta odjednom. Ali, trebalo je sve to naučiti, a vremena je bilo malo.
Je li kajak težak sport?
– Jako težak i to malo ljudi zna. Za ovaj sport moraš biti brz, spreman, izdržljiv. Ne znam hoće li se na kraju sav taj trudi isplatiti. Bilo je nekih trenutaka kada sam htjela odustati od svega. Kako se natječem sama onda se nemam kome požaliti kada dođe kriza, za razliku od braće Sinković ili sestara Jurković.
Jesu li svjetsko srebro i bronca malo poboljšali Vaš status u društvu?
– Iskreno da, ali nije to sad da se mogu skroz opustiti. Radim još jače, napornije. Što se tiče uvjeta tu se ne mogu žaliti. Na Jarunu se može trenirati toliko dugo dok se ne pojave lopoči. Onda idem trenirati negdje drugdje. Što se tiče opreme sad sam na toj razini da me proizvođači sami kontaktiraju i nude svoje proizvode. Najviše se troši odjeća. Sad čekam dva nova kajaka, jedan mi je kupio Hrvatski olimpijski odbor, a jedan sam dobila na poklon od proizvođača kajaka iz Portugala. U hangaru imam još četiri svoja kajaka. U Parizu ću nastupati s novim kajakom.
Koje će biti boje?
– To će biti iznenađenje. Osobno, moja omiljena boja je crna. Međutim kako crna boja jako privlači sunce, trener mi nikad nije dao da imam crni kajak. Najviše natjecanja imam ljeti i kajak najčešće kada izađe iz vode stoji na suncu i brzo se suši. Zato su crni kajaci loša opcija. Dakle, moj novi kajak neće biti crne boje, ha ha – rekla je Anamaria.
Hoće li biti kakav natpis na kajaku?
– Ništa osim mog imena i prezimena. Na mom zadnjem kajaku, ljubičaste boje, imala sam pored imena i jednu poruku. Naime, prije mog nastupa u finalu svjetskog prvenstva u Kanadi, jedan moj prijatelj objavio je na Instagramu poruku za mene – Rokaj, rokaj! Ako nećeš sada, kad ćeš? To mi je bilo jako motivirajuće i u finalu sam osvojila srebro, a kasnije taj citat stavila na čamac.
Kajak na mirnim vodama je manje opasniji od onog na divljim?
– Istina, ali dogodi se i nama da se prevrnemo ako zapuše jači vjetar. Naš čamac je puno lakši i brzo se može prevrnuti. Dogodi se da i veslo zna ispasti iz ruke, zna se dogoditi da dobiješ veslom po glavi za vrijeme utrke… Inače, probala sam trenirati na divljim vodama i nije ispalo tako loše. Rado bih pokušala u paru s nekime, ali jednostavno nemam s kim. Nema nijedne djevojke koja bi kvalitetom mogla nastupati na ovako visokoj razini. U Hrvatskoj općenito ima malo djevojaka koje se bave ovim sportom. Čak možda ima puno onih koje se natječu u mlađim dobnim skupinama, no, kada dođu do seniorki onda uglavnom prestaju. Naime, roditelji više ne mogu financirati sve. Puno je to novaca. Imala sam sreće jer su moji roditelji imali mogućnost financiranja dok sam trenirala i studirala.
U kajaku se baš ne mogu zaraditi nekakvi veliki novci?
– Bez podrške HOO-a teško bih preživjela od mjeseca do mjeseca. Zahvaljujući mojim rezultatima imam i nekoliko sponzora, zaposlena sam u Hrvatskoj vojsci kao većina vrhunskih sportaša. Sa mnom su tako u vojsci veslačice, sestre Jurković, maratonka Matea Parlov Koštro, džudašica Barbara Matić...
Sa sportom ste proputovali cijeli svijet, ima li još neko mjesto gdje biste rado otišli?
– Imam neke želje, ali više turistički. Voljela bih otići u Južnu Ameriku, Kubu…
Koja vam je staza do sada najbolja?
– Jarun, To je jedina staza koja se nalazi u gradu. Sve ostale su daleko od svega, u nekim šumama, poljima.
Kakva je bila staza u Tokiju, na Igrama?
– Napravili su nekakav kanal pored kojeg su bile dvije velike vjetrenjače. Možete si misliti kako je bilo prolaziti pored njih kada vjetar zapuše.
Kako će biti u Parizu?
– Bila sam na toj stazi, na rijeci Seni. Staza je dosta teška, otvorena je na nekim dijelovima i puše jaki bočni vjetar koji stvara velike valove. Bila sam tamo treća na Svjetskom kupu.
Kakav je plan do Pariza?
– Nastupiti na dva Svjetska kupa i Europskom prvenstvu u Szegedu.
Slobodno vrijeme?
– Uglavnom odmor od treninga. S prijateljima idem na izlete ili ostajem doma u krevetu, zaključila je naša kajakašica Anamaria Govorčinović.
Fotografije: Tomislav Franić