Već davnih dana počela me privlačiti ideja da se biciklom otisnem do mora. Prvo sam bila premlada, roditelji nisu podržavali tu ideju, dalek je to put, opasno je, nisam imala s kim, onda sam radila ljetne sezone pa nisam imala kad, onda sam putovala svijetom pa nisam razmišljala o tome…
Valjda sve dođe u svoje vrijeme i konačno ovog ljeta ostvarila sam svoju dugogodišnju želju!
Ovim je riječima svoj putopis prepun korisnih savjeta započela Patricia Lacković, putnica, pustolovka, avanturistica, edukatorica za putovanja, poduzetnica.
– Pokušala sam skupiti ekipu, no kako to često biva, bilo je više zainteresiranih, ali na kraju je svima nešto iskrsnulo. Srećom, jedan prijatelj ipak nije odustao i uputili smo se u tu pustolovinu. Naravno da smo bili upozoreni da će nas sve boljeti, da nije pametno itd. No, s godinama sam naučila da treba uvijek slušati druge, ali ipak napraviti po svom.
Svakako, prije puta provjeri bicikl, kupi dodatnu opremu (nosila sam zračnicu, ručnu pumpu, pribor za krpanje guma, a prijatelj je imao razne alate, no srećom nije nam trebalo). Pakiranje za ovakav put je specifično, pa uzmi samo ono što ti zaista treba. Zapamti – manje je svakako više jer ćeš svaku dodatnu kilu osjećati, pogotovo na svakoj uzbrdici. Više savjeta OVDJE.
Tri, dva, jedan, kreni!
Krenuli smo iz Varaždina oko 5 ujutro, dok se polako danilo. Volim biciklirati i sve je bilo super dok sunce nije upržilo i dok nisu došle prve uzbrdice, ali malo pauze, dobri vidikovci, pa uživanje u spustu i odmah je bolje. Prvi dan cilj nam je bio doći do Samobora jer smo imali dogovoren smještaj kod prijateljice. Putem smo stajali na benzinskoj radi wc-a ili vode, na fora mjestima za malo odmora, na ručku i na kavici s prijateljima i naravno tu i tamo za ovjekovječiti neke poglede i trenutke.
Već prvi dan, pogotovo nakon duže pauze, lijepo su se osjetile upale i više nije bio užitak sjediti na bicu, ali brzo se privikneš i samo klačiš dalje. Često nema odvojene trake za bicikle pa treba biti jako oprezan, pogotovo na brzim cestama. Malo smo zalutali kad smo tražili skelu na Savi, a malo smo bili i u utrci s vremenom! Srećom, stigli smo taman prije kiše!
Sažetak 1. dana – odvozili smo 95 km, a ovo je bila relacija:
Varaždin – Jalkovec – Poljana Biškupečka – Beretinec – Ledinec – Završje Podbelsko – Podrute – Budinščina – Konjščina – Bedekovčina – Špičkovina – Zabok – Zaprešić – Skela Medsave – Samobor.
Dan 2.
Drugi dan smo započeli kavicom i šetnjom u centru Samobora i znali smo da će biti izazovno, ali neke stvari ipak ne uspiješ isplanirati… Željela sam zaobići Zagreb pa smo radije išli kroz sela, vinograde, brda i još malo brda, gdje smo gotovo kapitulirali. Samo gore i još gore i taman kad misliš da više nema kud, još malo gore. Užas. A i sunce je nemilosrdno pičilo, bilo je baš teško i fizički i psihički. No, dok smo napokon ta brda izgurali, konačno spust od par kilometara i ta sloboda i uživancija koju ti nitko ne može platiti! Te ceste i vidikovci, zelenilo, priroda, to je to! Svakim spustom zaboravila bih sve muke po brdima. A bilo ih je!
Lovili smo biciklističke staze gdje god su postojale, ali veliki dio bio je i po samoj cesti uz naravno pojačan oprez. Bilo je vruće, ali kasnije je bar bio uglavnom ravni teren. Karlovac me koštao živaca i vremena, tu smo jeli, pumpali gumu, zadržali se duže od planiranog. Sunce je i dalje pičilo, a mi smo imali još dobar komad za pedalirati. Teren je ponovo bio gore dolje i trošilo se puno energije. Odlučili smo kampirati u Severinu na Kupi. No tu noć nisam nikako spavala, okretanje, meškoljenje, čula sam svaki šum, životinje, vjetar, vlaga, sve mi je smetalo (a inače nemam problema sa spavanjem u šatoru).
Sažetak 2. dana: odvozili smo 80 km (manje od planiranog), a ovo je bila ruta:
Samobor – Mala Rakovica – Velika Rakovica – Kladje – Sveti Martin pod Okićem – Drežnik Podokićki – Klinča Sela – Jastrebarsko – Draganić – Karlovac – Brajakovo Brdo – Vukova Gorica – Bosanci – Rim – Severin na Kupi.
Dan D
Nakon neuspjelog pokušaja spavanja u šatoru, znala sam da će treći dan tek biti izazovan, no bio je baš Dan D. Uspon, uspon i samo uspon. Pa nas je zezala kišica, na dijelovima je bilo nemoguće voziti pa smo gurali bicikle uz učestala stajanja ispod drva i čekanja da pljuskovi prođu. Nakon kiše i po kiši je meni bilo izuzetno izazovno jer nemam blatobrane i sve mi je prštalo direkt u oči.
Više se i nismo toliko obazirali na kišicu koja je gotovo cijelo vrijeme zezuckala, no najednom se otvorilo nebo i počelo je lijevati k’o iz kabla. Srećom, taman smo se našli kod nekog restorana, a i bili smo gladni. Tu smo ručali i čekali da se vrijeme smiri, a ono se mijenjalo, kiša, sunce, oblaci, kiša itd. Konačno smo se uspeli i do super vidikovca i Delnica. Nakon svih uzbrdica konačno zasluženi spust i naravno veliki oprez zbog mokrih i skliskih cesta i prometa općenito.
Šećer na kraju
Negdje kod Lokvi smo odlučili da idemo na ništa ili sve – rezervirali smo smještaj u Crikvenici i potegnut ćemo do kraja, bez obzira na to što će nas uhvatiti mrak. I vrlo brzo nam je pao mrak na oči čim nas je navigacija vodila kroz neke užasno strme šumske puteve. Konačno nakon silnog brda i brda, dobar spust, ali nema više ceste već makadam.
Tu tek počinje show, znak opreza da je ovo područje medvjeda, navigacija šteka i na račvanju od 5 puteva, odabiremo krivo, pa se vraćamo, pa stanje na karti ne odgovara realnom stanju, pa konačno pomislimo da smo pronašli pravi put, ali ipak ne. Već pomalo panika, noć nas sustiže (možda i medvjedi) i vraćanje da idemo na sigurno, da idemo glavnom cestom.
Taman kad smo se ponadali da sad samo slijedi laganini spust i smještaj, e neće moći. Stigli smo na makadam, koji ne bi bio problem da nije bio toliko loš, uništen, rupa na rupi, nizbrdo. Ne možeš kočiti, nosi te, baca te, sve drnda. Doslovno sam radije gurala bicikl nego strepila kad ću pasti. No ta cesta je trajala i trajala, svijetlo mi je od vibracija i skakanja padalo, bilo je baš loše, najgori dio putovanja. I dalje usred ničega, po toj „cesti“ s malo vode i gotovo ništa hrane, umorni, neispavani, iscijeđeni.
Kraj!
Srećom i toj agoniji je došao kraj i dočepali smo se asfalta. Još malo pedaliranja i sretno stigli do smještaja u Crikvenici. Nakon sumnji, lutanja, pitanja, uz zadnje atome snage, stigli smo! Woohoo!
Nije bilo lako, ali svakako jedno zanimljivo i nezaboravno iskustvo. Možda nije baš za svakoga, ali ako imaš veliku želju i koliko-toliko kondicije, možeš i ti! Može se naravno i u jednom ili dva dana, no poznavajući sebe, svoj tempo, želje za stajanjem, slikanjem, odmorom, dobro sam procijenila da je 3
dana nekako optimalno.
Za kraj par lekcija koje sam izvukla iz ovog iskustva za koje se nadam da ti mogu služiti:
• Bolja priprema – više vremena uložiti u kvalitetnu pripremu, detaljno istražiti rute, nadmorske visine, ceste, prečice, aplikacije, navigacije za bicikl (jer definitivno ne želiš lutati, raditi nepotrebne uspone i općenito dodatne kilometre).
• Bolje pakiranje – spakiraj se mudro, da znaš točno gdje ti je što (ne otprilike, jer nema smisla da nešto imaš, a ne znaš gdje ti je, kao da i nemaš).
• Nije sramota stati i odmoriti – hidriraj se redovito, prati svoj tempo i odmori kad je potrebno (meni bolje odgovara više manjih pauza nego malo dugačkih).
• Nije sramota gurati bicikl u brdo kad više ne možeš pedalirati – u svakom slučaju bolje je da se krećeš i da ne preopteretiš bicikl ni sebe.
• Slobodno pitaj lokalce – za preporuke, za bolje rute, oni (valjda) znaju najbolje (a često će te i nuditi pićem ako uđeš u konverzaciju i kažeš da ideš biciklom do mora).
• Mudro biraj suputnika – ako imate različiti tempo, može biti jako demotivirajuće ako zaostaješ ili jako frustrirajuće ako nekog uvijek moraš čekati; komunicirajte, dogovorite se.
• Pij i jedi redovito – važno je, treba ti energije (a i mame i bake će te najčešće to pitati).
• Potrudi se dovršiti relaciju prije mraka – naravno, uz dobra svijetla i oznake možeš biciklirati i po mraku, ali radi svoje sigurnosti i sigurnosti drugih sudionika u prometu, bolje da bicikliraš danju.
• Ne moraš imati profi opremu i velika ulaganja – moj bicikl je star cca 10 god, kacigu sam uzela od mame kao i biciklističku odjeću, a kupila sam samo one stvari koje je dobro imati za svaki slučaj; bisage sam imala od ranije; nemoj odustati misleći da moraš imati sve novo i skupo, ne moraš!
Ovako je izgledala moja avantura i moj put biciklom do mora!
Nadam se da će ti koristiti, možda motivirati i inspirirati da i ti ostvariš svoju želju!
Ako imaš pitanja, rado ću ti odgovoriti u komentarima ili na društvenim mrežama:
Instagram, Facebook
Kontakt