Otok Korčula najsportskiji je hrvatski otok, tvrde sportski znalci, a među mnogima tamo je nastao i Boško Lozica, legenda vaterpola i hrvatskog sporta. Nakon velikih sportskih rezultata i kasnije uspješne karijere trenera i sportskog djelatnika, osvajač srebrne olimpijske medalje iz Moskve 1980. većinu vremena provodi na rodnoj Korčuli, gdje sa sinom Perom zagrebačkim odvjetnikom i bivšim vaterpolistom gradi predivnu turističku priču oživljavanja svojega otoka.
– Turizmom sam se počeo baviti vrlo mlad, s desetak, jedanaest godina kada su roditelji kupili kuću i trebali vratiti kredite. Počeli su iznajmljivati turistima kojih je uvijek bilo puno, imali su svoje jedrilice, barke, glisere itd., bilo im je lijepo tu. Onda je nastupilo lagano zatišje, a ja sam otišao vaterpolskim putem. Putovao sam, igrao u Dubrovniku, Italiji, Njemačkoj, ostvario se i u trenerskoj karijeri i nakon dosta godina sin Pero odlučio se za neke nove turističke projekte. Shvatio je da je doma najljepše, objašnjava nam Boško Lozica.
Prvi projekt bio je otvaranje Moro Beach bara na otočiću Stupe, zatim jedan lijepi lokal Vrnik Arts Club kojega smo uredili u jednoj staroj školi. Oba projekta su vrlo brzo postala popularna, a nakon toga je došla na red izgradnja malog hotela Moro Inn.
Svaki Korčulani je zapravo sudionik aktivnog turizma. Radišni su, vole ljude i druženja, srdačni su prema strancima i ljudi rado dolaze na Korčulu. Ma bilo vam je tu raznih anegdota u prošlosti, prisjeća se Lozica.
– Dajte nam ispričajte neku, pitam ga.
– Davno je to bilo. Dolazio je jedan engleski brod, posada je bila obučena u bijele bermude, bijele cipelice, stokne itd. I jedan od domaćih stajao je na rivi i u želji da im pomogne da se vežu viče:
– “Bazi cimu!” – a ovi ga gledaju.
Opet on ponavlja:
– “Baci cimu!”
Ovi opet ništa, a on zbunjen okrene se i kaže:
– “Što je ovo, ovi ništa ne razumiju?!”
I konačno vikne prema brodu:
– “Do you speak English?”
Ovi jedva dočekali, sad razumiju i odgovaraju:
– “Yes, yes, yes!”
A na to on kaže:
– “A baci cimu, bogati!”
– Eto, to su bili počeci turizma ovdje, kroz smijeh se prisjeća Boško Lozica. Uz ovo što Korčula ima, ovaj predivni arhipelag od 18 otočića, ovdje zaista možete imati intimu. U samom gradu Korčuli se možete kupati gdje god hoćete, more je izuzetno čisto. Davno su u Korčulani mislili na ekologiju i danas je ovdje raj na zemlji. Mi koji smo rođeni i koji živimo tu smo ozbiljno privilegirani, iako toga nismo ni svjesni. Kad dođu stranci koji su oduševljeni sa svime što imamo, shvatimo da je nama sve to normalno i zapravo nismo svjesni što imamo.
– Mislim da je najveća dobrobit turizma ta srdačnost koja krasi cijelu Dalmaciju, a Korčulu pogotovo, uz dobra vina i domaću hranu. Restorani koji se u zadnje vrijeme otvaraju imaju sve kvalitetniju ponudu, vinari su shvatili da mogu od vina dobro živjeti i počeli su raditi vrlo kvalitetna vina. Pelješac je poznat po crnim vinima, Korčula po bijelim, a mi jednostavno koristimo prirodne resurse. Pokušavamo raditi neku strategiju da sve guramo u još boljem smjeru, ali najbitnije je da su svi shvatili da kvalitetom možeš privući goste, a da onda možeš i naplatiti skuplje svoju uslugu, što je danas i normalno, ističe Lozica.
Iza vas je vrhunska vaterpolska karijera, najprije ste se iskazali u bazenu, pa kao trener, a potom i sportski djelatnik. Koliko vas je sport oblikovalo u osobu kakva ste danas?
– Kroz život sam shvatio da ako hoćeš raditi jednu stvar kvalitetno, druga trpi. I prvi dio mog života objektivno je bio usredotočen na sport i vaterpolo. 11 godina bio sam član bivše reprezentacije, dva puta na olimpijskim igrama, četiri svjetska prvenstva, puno tih utakmica i tako dalje. Međutim, imao sam privilegiju da su mi roditelji mogli osigurati nesmetano bavljenje sportom i nisam morao raditi. Nažalost, bilo je drugih mojih sugrađana i prijatelja, velikih talenata u rukometu i vaterpolu, koji su ljeti morali raditi da bi zaradili za studij. I samim time nisu mogli poput mene trenirati cijelu godinu, pogotovo ljeti, jer onda nismo imali zimskih bazena.
– Potom dolazi faza nakon moje radne karijere. Relativno sam rano otišao u mirovinu, sa 60 godina sam napunio 41 godinu staža. I tada je sin došao na ideju da bi trebalo neke stvari u Korčuli popraviti te krenuo u sve projekte koje sam ranije spomenuo. Veliki je to rad i odricanje, a bez ovih divnih mladih Korčulana koji nam se zaista trude i pomažu nam oko svega ne bismo uspjeli. Zadovoljni smo što Korčula postaje brend i što imamo potporu svih drugih sudionika u turističkoj ponudi.
Beyoncé na Korčuli samo jedna u moru turista
– Korčula je danas destinacija na koju rado dolaze svi “vipovci” svijeta. Prije dvije godine Beyoncé i njen suprug s djecom su bili na Vrniku. Došli su brodom od stotinjak metara normalno doručkovali, kupali se, ručali, pjevali u crkvici na Vrniku. Nitko od domaćih nije znao tko su oni. Kad su odlazili na brod, Beyoncé je pitala:
– “A nitko se ne želi slikati sa mnom?
– “Oprostite, a zašto?” – upitao ju je zbunjeno konobar.
Žena je ostala šokirana. Svuda po svijetu trče za njom, traže intervjue, a ovdje su bili u miru, jer naši ljudi nisu niti znali tko su. I to je jedna nevjerojatna, ali istinita priča koja je pokazuje da nismo tu da potežemo ljude za rukav, već želimo da uživaju u svemu što naš otok pruža. Sretni smo kada dođu, ostavljamo im mogućnost da se odmore, da uživaju, tako da se nama već i prijatelji Novak Đoković, Goran Ivanišević i mnogi drugi rado vraćaju. Interesantno je da su se prije par godina Patrick Rafter i Novak Đoković upoznali na Malom Vrniku. Boravili su u dva apartmana, jedan pored drugog, priča nam Boško Lozica.
– Smiješno je bilo ovog ljeta nakon Olimpijskih igara u Parizu. Novak Đoković nam godinama dolazi i stalno ga zafrkavam da je ok to što je on svjetski teniski broj jedan, ali po sportu sam ja uspješniji od njega, jer sam imao srebrnu olimpijsku medalju, a on brončanu. Nakon Pariza dolazi on sa svojim brodom, veže se ispod kuće. Ja silazim pozdraviti ga i govorim:
– “E, sad ti priznajem, sad si veći.” A on već u rukama ima zlatnu medalju i ide se pohvaliti.
Hoću reći, to je jedan Nole koji je prije svega čovjek i veliki sportaš. Ali to je taj dobar odnos među sportašima, koji su različitih generacija, ali su uvijek u dobrim odnosima.
Moro je danas prepoznatljivi brend Korčule
Hotel Moro Inn je treći projekt kojega su Pero i Boško Lozica pretvorili u prepoznatljivi brend otoka, stvorivši pravi mali raj za sve goste koji im se rado vraćaju. Boutique hotel u Korčuli smješten je u samom gradu i samo 300 metara od plaže, nedaleko od starogradske jezgre. Potpuno drugačiji koncept modernog smještaja s odličnom hranom u à la carte restoranu i baru je sve što ćete trebati za nezaboravan odmor.
Moro Inn B&B nudi sjajno opremljene sobe i apartmane, a za veću grupu izvrsno su rješenje dvije Vile od 360 i 370 m2 koje vam garantiraju savršen odmor u miru uz miris mora i netaknute prirode.
Moro je tradicija, a ime smo odabrali po crnom kralju u Moreški, tradicionalnoj korčulanskoj viteškoj igri u kojoj su jednostavni plesni pokreti povezani s mačevanjem. Bilo je logično da bude Moro Beach Stupe i Moro hotel. To je bio početak stvaranja nekog brenda. Danas sve to vodi sin Pero, on je pun energije, ja sam u drugom planu. Puno je putovao i svo znanje primijenio u tim svojim lokalima, a uz sve primarno je vrlo uspješan odvjetnik. Zapravo mu je ovo jedan odušak i vraćanje ljubavi Korčuli koju neizmjerno voli, priča nam Boško Lozica.
Ako hoćeš rezultat, moraš puno raditi i žrtvovati se
– Kroz sport naučiš da nema uspjeha bez upornosti. Puno puta, pogotovo u ekipnim sportovima gdje ovisiš o sucu i tome hoće li ti dosuditi nešto, ali u konačnici moraš prihvatiti. Nije uvijek povoljno za tebe, ali naučiš to prihvatiti, jer ne možeš promijeniti što su dosudili. S druge strane, disciplina i rad koji su u sportu prisutni, to je robovski rad. Ako hoćeš rezultat moraš jako puno raditi, moraš se žrtvovati.
– U moje doba nije bilo puno bazena i mi smo trenirali vrlo često u Šibeniku. Da vam sad netko kaže da šetate svakodnevno 14 km dnevno, rekli biste da je lud. Mi smo plivali dnevno 14 km. Sada je to s razvojem došlo na optimalnih 5-6 km, ali prije 50 godina nam je ta kilometraža bila normalna. Da, bilo nam je teško, ali ako si htio rezultat, trpio si sve. Sport je super životna škola.
– U ekipnom sportu možeš zabušavati ako nemaš svoji dan, znaš da će ti prijatelji i igrači pomoći. Ali u individualnom sve sam guraš. Mi smo u Korčuli uvijek imali imali plivački dio treninga i svi koji smo poslije bil vrhunski vaterpolisti, bili smo dobri plivači i osvajali puno medalja za klub. Sportovi su srodni, nije nas bilo puno i normalno da smo uskakali jedni drugima, a to nam je na koncu i koristilo. Sport te svašta nauči i ako si malo pametniji, iskoristit ćeš to na pravi način i implementirati u život.
Vi ste uspjeli iako ste trenirali u uvjetima koji nisu obećavali.
– Nažalost, u današnje vrijeme sve te društvene mreže, mobiteli, igrice, odvlače djecu od svega, pa i sporta. Mi smo živjeli na ulici praktično, došli bi doma nešto pojesti i trčali natrag se igrati.
– Imali smo tu u Korčuli dvoranu sportskog društva Partizan koja je bila toliko mala, da se košarka mogla igrati samo četiri protiv četiri. Međutim, stolni tenis i druge sportove smo mogli stalno igrati vani s obzirom na povoljnu klimu. Čistili smo livade, radili atletsku stazu, a sve zahvaljujući entuzijazmu mojeg gimnazijskog profesora, pokojnog Milana Oreba koji nam organizirao rukometnu mušku i žensku otočku ligu. Gradili smo sportska igrališta, a kad se izgradila dvorana, to je za nas bilo čudo. Međutim, snalazili smo se, ništa nam nije bilo teško. I danas kažemo da nije pravi Korčulanin tko nije morešku znao igrati (našu vitešku igru), tko nije igrao ili plivao u KPK i tko nije dobrovoljni vatrogasac.
Korčula – raj na zemlji
Korčula je divna; od maslinarstva, loze i vina, preko OPG-ova i kvalitetnih restorana. Svi ti restorani oko grada su zaista jedinstveni. Sjediš za stolom, dolje ti prolaze brodovi, more obasjano mjesečinom. Ovdje nitko ne žuri, sve je blizu, ljudi su opušteni i nasmijani i zapravo možemo reći da na najsportskijem hrvatskom otoku vlada obiteljska atmosfera.
– Siguran sam da je Korčula apsolutno najsportskiji hrvatski otok. Mi pričamo o vaterpolu i o KPK, u mjestu s 3,5 – 4 tisuće stanovnika. To je jedini klub na svijetu, jedno mjesto na svijetu koje ima europskog prvaka u vaterpolu. I to je bila zbilja generacija u kojoj smo praktično bili, 95 % igrači koji su potekli iz kluba.
– No, nemojmo zaboraviti judaša Žuvelu, veslačke sestre Jurković, Maria Todorovića koji je sjajne plivačke rezultate postigao u ZPK-u (Zagrebačkom plivačkom klubu) i nakon toga se sa svim znanjem i iskustvom vratio na Korčulu odgajati nove naraštaje plivača. Logično je da se vratiš doma, da radiš ono što voliš, što si naučio i da uživaš na životu i blagodatima otoka, zaključio je Boško Lozica.