Oni su kraljevi karnevala, čuvari hrvatske tradicije i identiteta, a njihova atraktivnost zaokupila je pažnju UNESCO-a koji ih je svrstao na popis kulturne baštine svijeta. Poznatiji kao Halubajski zvončari, grupa muškaraca već stotinama godina obilazi svoja i susjedna sela u Riječkom zaleđu na višekilometarskim ophodima po tradicijskim putovima. Imaju zastrašujuće životinjske maske i zvona, prizivaju proljeće, plodnost, očišćenje od grijeha, ali i pobjedu dobra nad zlom. Iako se njihova povijest veže uz drevne magijske rituale, danas su oni prava turistička atrakcija i jedna od najpoznatijih zvončarskih skupina u Europi.
![halubajski-zvoncari-grupa](https://skitnice.hr/wp-content/uploads/2023/01/halubajski-zvoncari-jedan-1024x683.jpg)
Običaj koji mnogima život znači: Tjeraju zimu i prizivaju proljeće.
U povorci teških zvona, ogrnuti su ovčjim kožama i životinjskim maskama koje im život znače. Halubajski zvončari su i ove godine simbolički otjerali zimu i sve zle duhove, te nagovijestili skori dolazak proljeća. Iako su zapaženi na karnevalima diljem Hrvatske i svijeta, malo je onih koji su upoznati sa zvončarskim ophodima i stoljetnom tradicijom stanovnika Halubja i Kastavštine, malenih mjestašaca smještenih na brežuljkastom terenu u zaleđu trećeg najvećeg grada u Hrvatskoj – Rijeke. Legenda kaže da su zvončari postojali još sredinom Srednjeg vijeka, no prvi pisani tragovi vode nas u 1860. godinu kad je grupa mještana iz sela Marčelji naručila zvona od bronce od mariborske ljevaonice, ne sluteći da će upravo to zvono obilježiti generacije koje dolaze.
![halubajski-zvoncari-zvona](https://skitnice.hr/wp-content/uploads/2023/01/halubajski-zvoncari-zvona-1024x683.jpg)
“Život mi znači, cijelu godinu živimo za ove dane i nikad neću prestati čuvati tradiciju svojih očeva i djedova”, govori nam jedan Halubajski zvončar odjeven u bijele hlače s crvenom crtom, mornarsku majicu, crne radničke cipele, vunene čarape, ogrnut ovčjom kožom i velikim zvonom oko struka, sa zastrašujućom maskom na glavi. Dok u ritmu zvona obilaze Viškovo i druga sela Kastavštine, u koloni po dvoje, tri dana pješače gotovo 60 kilometara kako bi otjerali sve ono loše u prošloj godini, te nagovijestili buđenje prirode i dolazak toplijeg vremena. Po statutu Udruge Halubajskih zvončara, zvončar ne može biti svatko. Za djevojčice i žene među njima nema mjesta, a uniformirane kostime mogu obući samo muškarci koji su odrasli na ovom području ili im je netko od roditelja iz ovoga kraja.
![najmladji-hlubajski-zvoncar](https://skitnice.hr/wp-content/uploads/2023/01/najmladji-halubajski-zvoncar-1024x683.jpg)
Kao zvončar se rodiš i kao zvončar umreš, a zvoniš dokle možeš hodati.
Temperatura zraka je nula stupnjeva, riječka bura opet je pokazala zube, no zvončarima obučenim u kratke majice ništa ne smeta. To su snažni mladići i muškarci koji su u stanju prehodati dugačku stazu koja iziskuje određeno umijeće i fizičku izdržljivost, a simbolizira muškost, plodnost, optimizam, zdravlje i skladnost odnosa u obitelji. “Ponos me grije. Moji djedovi su hodali u kratkim majicama i po snijegu i ledu, i nije im bilo hladno. Ovo je nešto što se ne može opisati riječima, nešto neobjašnjivo. Kao zvončar se rodiš i kao zvončar umreš, a zvoniš dokle možeš hodati”, dodaje u prolazu drugi Halubaj, ponosno koračajući po svojoj djedovini.
![halubajski-zvoncari-ophod](https://skitnice.hr/wp-content/uploads/2023/01/halubajski-zvoncari-ophod-1024x683.jpg)
Veže ih se uz magiju plodnosti i kult mrtvih u kontekstu poganskih novogodišnjih dana, ali kako je vrijeme prolazilo, tako im se i svrha mijenjala. Prema staroj legendi, kako bi na sebe privukli pažnju vještica, pastiri su tijekom odlaska ovaca na ispašu oblačili životinjske kože, stavljali maske i zvona te tako opremljeni išli na čelu stada. Navodno su vještice gledale u njih i ne bi naudile jedinom blagu koje su imali i koje je prehranjivalo njihove obitelji. U međuvremenu je ovaca na Kastavštini nestalo, ali je običaj prerastao u pravu pokladnu atrakciju.
Očevi i sinovi zajedno u povorci, a neki od njih traže i djevojke.
Suverenost njihovih pokreta i energija koja ih obavija govori nam da se radi o duboko ukorijenjenom običaju koji nije od jučer, a kad krenu, metu sve pred sobom. Danas se Halubajski zvončari mogu pohvaliti s 250 punoljetnih članova. Tu je i mnogobrojni pomladak, jer mještani spremno učlanjuju svoju djecu od prvih dana života. Gotovo svaka obitelj kroz povijest je prenijela običaj na svoje muške potomke, a nove generacije uspješno njeguju tradiciju svojih starih, uživajući u druženju i osjećaju ponosa dok ih pripadnice nježnijeg spola bodre ispred svake kuće. ”Neopisiv je osjećaj gledati svoje sinove u ovoj povorci. Ne treba zaboraviti ni žene koje su nam u svemu ovome podrška, no ovo su ipak samo muška posla. Kada dođe vrijeme poklada, jednostavno moramo odjenuti kože, opasati zvona i postati zvončari”.
![halubajski-zvoncari-otac-sin](https://skitnice.hr/wp-content/uploads/2023/01/halubajski-zvoncari-otac-sin-1024x683.jpg)
![halubajski-zvoncari-otac-sin-maske](https://skitnice.hr/wp-content/uploads/2023/01/halubajski-zvoncari-otac-sin-maske-1024x683.jpg)
Na ulasku u svako selo zvončari stavljaju maske, postavljaju se u tradicionalno kolo i udaraju se zvoncima. Slijedi kraći odmor uz pjesmu i zakusku, koje to selo za njih pripremi. Uz to, sve što se nađe na stolu dobro je – loše hrane nema, kao ni loše djevojke. S obzirom na to da u prošlom stoljeću nisu postojale komunikacije kakve danas poznajemo, poput društvenih mreža, te cestovnih i telefonskih linija, kršni muškarci ovakva masovna okupljanja iskorištavali su za traženje svoje životne družice. Koliko ih danas pronađe svoju drugu polovicu tijekom pokladnih običaja nije poznato, no kršni mladići s područja Kastavštine i dalje uživaju u dišpetu hvatajući cure iz sela. Grle ih i štipaju, a rumeni obrazi mladih djevojaka govore glasnije od riječi. Možda su upravo zato vjenčanja u proljeće u ovome kraju sve popularnija.
![halubajski-zvoncari-obitelj](https://skitnice.hr/wp-content/uploads/2023/01/halubajski-zvoncari-obitelj-683x1024.jpg)
Halubajski zvončari najavit će dolazak lijepih, sunčanih, toplih dana. Sve se budi iz zimske utrnulosti, ljubav je u zraku i ne, niste ništa umislili.
Tekst – Antonio Ivičević – Putni kofer, Foto – Domagoj Sever
Kontakt: Skitnice.hr