U emisiji “Put pobjednice” Hrvatskog olimpijskog odbora gostovala je proslavljena odbojkašica, sportska djelatnica, odbojkaška stručnjakinja, Marija Anzulović.
Kada govorimo o sportskim obiteljima, Anzuloviće možemo smjestiti u sami vrh. Svi redom sportaši: djeca Andro, Roko i Mia, Dražen je proslavljeni košarkaški trener i na kraju ona koja je sve to najviše gurala i odricala se, a istovremeno u tišini gradila svoju karijeru odbojkaške trenerice i stručnjakinje, Marija Anzulović.
– Kod nas je sport za doručak, ručak i večeru. Pratimo sve sportove, Dražen je košarkaški trener, kao i njegov brat Vladimir. Nama su djeca ostala u sportu. Roko i Andro u košarci, Mia nešto atletiku i odbojku. Vladimirov sin je isto košarkaš. Ja sam ostala još uvijek u odbojci, tako da smo jedna prava sportska obitelj. Ali sport je naš način življenja, podržavamo i pratimo sve sportove. – reći će na početku intervjua Marija Anzulović.
Jednom kad ti sport uđe u krv, kad ga osjetiš onako istinski, teško da možeš izaći i reći da idem se sada baviti nečim drugim.
– Ako si uistinu pravi sportaš, a skromno sam sebe smatrala pravim sportašem, ako si zagrižen u tom sportu, to jednostavno tvojim završetkom igranja ne može tek tako prestati. I onda je nekako za očekivati da ćeš i nakon svoje karijere ostati i dalje u sportu.
Kako je krenula vaša sportska karijera, odbojkaška?
– Ja sam zapravo produkt školskog sporta, odbojku sam počela trenirati u Osnovnoj školi Brda. Tamo smo imali jako dobrog trenera i naš četiri pet, počele smo onako kao škvadrica igrati odbojku, negdje u petom razredu osnovnoj škole. Kako tada nije postojao nekakav kvalitetniji klub u Splitu, onda smo naš četiri odlazile u Kaštela na treninge, kod pokojnog Branka Draganića. Tamo sam provela oko tri godine, a onda je stigao poziv kao najmlađoj tadašnjoj odbojkašici za seniorsku reprezentaciju tadašnje Jugoslavije. Tako da sam negdje u tom prvom srednje i prvi put zaigrala za seniorsku reprezentaciju, prisjeća se Marija Anzulović.
– Nakon toga su došli pozivi od tada najjačih klubova ondašnje države, znači Paloma, Branik, Mladost i Zvezda. Ja sam potpisala za Mladost. Od 85-86 sezone sam u Mladosti i to je trajalo i trajalo. Nekako paralelno s uspjehom Mladosti tada je dolazio i taj uspjeh reprezentacije. Odigrala sam jednu sezonu u Japanu, opet se vratila u Hrvatsku, odigrala jednu sezonu u Dubrovačkoj Banci. Nakon Olimpijskih igara u Sydneyu vratila sam se u Zagreb, jer je jako je bilo teško uskladiti to sve. Još sam igrala dvije sezone i 2003. prestala s aktivnim igranje.
Ali ostajete u svom sportu.
Prvo sam bila trener u Mladosti, nakon toga me Vinko Dobrić doveo na Zagrebački odbojkaški savez i evo od tada sam instruktor svih selekcija u Zagrebačkom odbojkaškom savezu.
Ukratko, vaš CV je odbojka?
Da, ukratko odbojka, odbojka, pa opet odbojka. I to je lijepo.
Kakav je bio financijski i društveni smisao odbojke 90.-ih i danas?
– 90.-ih je igranje za reprezentaciju bila čast i ponos. Mi smo se stvarno rado odazivali. Nije bilo pomisli da se ne odazovem igranju u reprezentaciji, jer imam dijete. Dakle, to je bila jedna totalno drugačija, recimo, dimenzija. I taj nekakav nacionalni duh, borbenost, sve smo to mi iskazivali kroz reprezentaciju tih godina. S druge strane, financijska izdvajanja klubova su bila puno bolje, puno sličnija europskim klubovima nego što je to danas. Neven Barać je tada u Mladost doveo najboljeg europskog trenera Nikolaja Karpolja i tada tri najbolje igračice na svojim pozicijama: Kirilova, Čebukina i Makovjeckaja. Dakle, one nisu došle kod nas radi lijepih očiju, nego radi financijski dosta solidnih ugovora.
– Danas su izdvajanja solidna, ali to je debelo ispod onoga što bi trebalo biti, ako hoćemo slijediti nekakve europske trendove. Recimo, imam podatak koji me jako začudio: Košarkaški klub Partizan od države ima budžet 23 milijuna eura, Zvezda isto tu negdje oko 20 milijuna eura, a Grad Zagreb ima ukupni proračun za sport 30 milijuna eura. Dakle za infrastrukturu, za plaće trenera, za budžete klubove, to je za sve, sve, sve.
– Tu vidimo da je totalni nesrazmjer. I tih 90.-ih godina, dolaskom tih Ruskinja, povećala se kvaliteta treninga. Fokus je bio na igračicama, bolje smo trenirali, igrao si veći rang natjecanja i normalno je da smo onda i mi, hrvatske igračice, napredovale. Mada moram reći da do toga vjerojatno ne bi ni došlo da pokojni Vinko Dobrić nije imao viziju da okupi nas najperspektivnije koje su tada bile s područja one države i uz podršku starijih, iskusnijih igračica, kao što su Malević, Čutura, Čaušević, Latinović. Poslije se upravo to pokazalo kao jedan od puteva kako bi trebalo napraviti taj vrhunski rezultat, objašnjava Marija Anzulović.
Marija Anzulović živi je dokaz da u sportu možeš uspjeti, ako to zaista jako želiš i ako dobro radiš. 2000. godine otišla je na Olimpijske igre u Sydneyu i probila led kao prva libero igračica tada. I najbolja.
– Ja uvijek volim reći da možda sam bila najbolja u to vrijeme, ali lako ti je biti najbolji libero kada imaš najbolje suigračice. Tu se je baš isprepletao taj uspjeh Mladosti s uspjehom reprezentacije. I sve te najbolje igračice su te naravno držale u toj poziciji da i ti možeš dati što bolje od sebe i da pokažeš da si dobar. Da nije bilo tako kvalitetnih i najboljih suigračica, vjerojatno ne bih ni ja bila.
A što se tiče pozicije libera, dosta je jedna smiješna priča u vezi toga.
– Počelo se pričati da se uvodi pozicija libera. I točno se sjećam, mi smo bili na turniru u Montrealu, turniru koji tada je okupljao najbolje reprezentacije svijeta. Utakmica počinje za dva sata i naš izbornik Jelić dolazi do mene i kaže čuj Zula, Karpolj je rekao, uvodi se ta pozicija libera, krenut će se već na Olimpijskim igrama. Ti imaš najbolji prijem, imaš super obranu, on je odlučio da ćeš ti biti libero. Pa ja njemu kažem da, ali sad mi počinje utakmica, ja ne znam što trebam raditi. A on na to: Ma ne brini, doći ćemo mi ranije, pa ti pogledaj što rade ove prije tebe na utakmici. – kroz smijeh se prisjeća Marija Anzulović.
Marija Anzulović na Olimpijske igare u Sydneyu 2000. godine odlazi igrati kao mlada majka. Doma su bili sinovi, Andro i Roko, koje je čuvala njezina majka.
– Da, je, to je bilo jako zanimljivo. Moja djeca su odrasla u dvorani sa mnom, navikli su na taj način života i da sam stalno negdje. Andro je tada imao, mislim, nekih 9-10 godina. Roko je bio 5 godina mlađi. Imali smo baka servis i još babysittericu. Tako da svi oni su meni znatno olakšali da ja mogu još uvijek igrati odbojku. Odbojka je meni tada predstavljala sve, nisam znala ništa drugo raditi nego samo igrati odbojku. Ali bez te logistike, ne bih mogla to sve odigrati.
Teško je bilo, u stvari, gurati tu majčinsku karijeru s jedne strane, igračku s druge, s treće je suprug Dražen isto gurao svoju karijeru.
– Jako je teško, ali kad nešto voliš raditi onda imaš jasno određen cilj. To je kao i u sportu. Imaš jasno određen cilj i sve je podređeno tomu. Na kraju mora biti uspjeha.
Kakvo je bilo razdoblje kad ste igrali u Japanu?
– Zapravo jako zanimljivo. S jedne strane, tada si dobio ugovor koji je bio puno bolji nego u Europi, a s druge, to je ugovor koji puno kraće traje. Mi smo se nakon završetka tog ugovora normalno vratili i odigrali dalje hrvatsko prvenstvo.
– Zemlja je totalno drugačija od nas. Odbojka je njima jedan od predmeta u školi. Kao što imaju djeca povijest, zemljopis, glazbeni, tako postoji i predmet odbojka. To je nacionalni sport. Kad smo bili na tom završnom turniru kvalifikacija za Olimpijske igre u Sydneyu, koji se igrao u Japanu, gubili smo 2-0 od domaćina. I onda ide pauza od 20 minuta za reklamni blok. Eto koliko je odbojka kao sport popularna u Japanu, a nama je donijela pobjedu. Vratili smo se u teren i preokrenuli utakmicu, dobili Japan 3-2 i otišli na Olimpijske igre u Sydneyu.
2003. godine rodila se Mia i tada ste zapravo krenuli u trenerske vode.
– Negdje sam pročitala podatak da svega 10-15 % sportašica ostaje poslije poroda u sportu. Završetkom igračke karijere, ja u jednom trenutku uopće nisam znala gdje ću i kako ću. I našla sam se zapravo u nekakvom vakuumu. Moj život je do tada bio isprogramiran, točno se znalo što i kada: buđenje, priprema, trening, poslije treninga ručak, odmor, priprema za popodnevni trening, putovanja, utakmice. Odjednom to sve staje. Tako da danas kad čujem za probleme sportaša, stvarno suosjećam s njima i znam koliko im je teško. Ja imam sreće da se danas bavim poslom kojih volim.
Osim dvoranske karijere, Marija Anzulović imala je i odličnu odbojkašku karijeru na pijesku.
– Jako volim odbojku na pijesku i žao mi je što je prekasno došla u Hrvatsku. Za dvoranske standarde sam sa svojih 178 cm i 63 kg bila niska i slaba. A na pijesku sam bila super. Jedno prilikom nazvala me Andreja Jurčić, također odbojkašica i rekla:
“Gle, tu ti se organizira Masters svjetski turnir. Bi li ti igrala sa mnom? “
“Pa bih, ali ja ti nikad u životu nisam igrala odbojku na pijesku.” – odgovaram joj.
– I onda ona meni kaže da to nije ništa teško, da je isto kao dvorana. Odigrale smo. Bio je to moj prvi i jedini turnir na pijesku, ali je ispao jako smiješan, jer sam igrala dvoransku odbojku na pijesku. Žao mi je bilo jer smo u četvrtfinalu izgubile od Čehinja koje su bile tada prvakinje Europe. Možda bi bilo bolje da sam se prije tog turnira bolje pripremila ili odigrala jedan pripremni turnir da vidim zapravo kakva je ta odbojka na pijesku. Ali evo, ispalo je da držimo još uvijek najbolji rezultat Hrvatske odbojke na pijesku. Odigram i danas s ekipom pijesak, onako za gušt, skupi se nas par i igramo. Baš guštam.
Zaigrate li ikad sa suprugom Draženom odbojku ili možda košarku?
– Jao, to ne smijem uopće spomenuti, jednom me pobijedio. Igrali smo jedno ljeto u Novigradu, Dražen i još dvojica “neodbojkaša” protiv nas tri bivše odbojkašice. Igrali smo bez pravila, jer oni kao ne znaju i pobijedili su nas. Bila sam toliko ljuta, a Dražen zna da ne volim gubiti. Smijao se i rekao:
“Ja više ne trebam igrati. Pobijedio sam moju odbojkašicu i to je to.”
Marija Anzulović uz funkciju izbornice svih selekcija pri Zagrebačkom odbojkaškom savezu obnaša i onu predsjednice Društva sportaša, veterana i rekreativaca.
– Društvo sportaša, veterana i rekreativaca je osnovano još 2010. kao mjesto za druženje bivših vrhunskih sportaša, ali i rekreativaca. Osnovano je upravo radi provedbe projekata iz sustava sporta, kako na nacionalnoj tako i međunarodnoj razini. Klaudija Bubalo je bila predsjednica prije mene tako da smo se samo zamijenile praktički. Kroz to društvo okupljamo i veliki broj bivših sportaša, organiziramo razne panele, a kroz našu Zakladu pomažemo potrebitim sportašima, zaključila je Marija Anzulović.
Foto: Marija Anzulović, privatni album