Mont Blanc je mnogima san, a Alan Crljenko jedan je od sretnika koji se poklonio toj planini 2019. te danas s nama dijeli svoju priču.
Na početku ovog putopisa želim izraziti zahvalu Jadran – galenskom laboratoriju iz Rijeke te Turističkoj zajednici Grada Paga, jer su mi svojom potporom uvelike pomogli realizirati ovu avanturu. Posebice se zahvaljujem mojem prijatelju don Ivanu Rončeviću.
Dolazak u Chamonix i aklimatizacija
Stajati na vrhu ove moćne planine san je svake žene i muškarca koji se ozbiljno bave planinarenjem, te sam i ja sebe godinama u mojim mislima i snovima “vidio” kako stojim na tom najvišem vrhu Alpa i Zapadne Europe.
No, s tom sam planinom imao velikih problema.
Naime, dugo vremena živciralo me samo ime i postojanje te planine jer sam se zajedno s kolegom Lovrom Pogorelićem nekoliko godina pripremao za uspon na Mont Blanc, i kao za inat, uvijek bi iskrsnule komplikacije s vremenskim neprilikama ili nemogućnošću rezerviranja noćenja u Refuge de Tête-Rousse ili Refuge du Goûter baš za nadnevke koje smo mi odabrali, zbog čega smo morali odustati od toliko željenog uspona. Svake godine gotovo u isto vrijeme naši snovi o Mont Blancu rasplinuli bi se i nestali isto kao i obećanja hrvatskih političara nakon završetka izbora.
No, za divno čudo, ove godine domovi su bili uspješno rezervirani, a za vremenske prilike nas uopće nije bilo briga jer smo ionako znali da su nam šanse za dobrim vremenom 50:50.
Nažalost, dva mjeseca prije odlaska u Chamonix kolega Lovro je zbog svojih osobnih obveza morao propustiti ovaj uspon, a na meni je bilo odlučiti što ću.
Odlučio sam otići
Kako sam fizički i psihički bio spreman za uspon, iako sam jako dobro znao da svake godine u tom svijetu snijega i leda, lavina, oluja, odrona kamenja, niskih temperatura i rijetkog kisika tridesetak ljudi ostavi svoje kosti, ipak sam odlučio sam otići u ovu avanturu mada su mi šanse naći se na pogrešnoj strani statistike bile znatno povećane.
U Chamonix, taj gradić u Francuskoj kojega često nazivaju kolijevkom alpinizma i koji je uz talijanski Courmayeur ishodišna točka za uspon na Mont Blanc, stigao sam nakon duuuuuuge noćne vožnje autobusom iz Rijeke preko Trsta, Venecije, Milana, Aoste i Courmayeura. Do Rijeke vozio sam se busom iz Zadra, a ukupno sam u autobusima proveo 19 sati, u što nisam uračunao vrijeme čmrljenja i prodavanja zjaka po raznim kolodvorima čekajući na sljedeći bus.
Uglavnom, moje putovanje do Chamonixa trajalo je 24 sata.
Negibljive kralježnice i drvene stražnjice, 29. lipnja u 10 sati ujutro izašao sam iz busa na autobusnom kolodvoru u Chamonixu te se klecavih koljena odgegao, tegleći moje dvije olovne putnu torbe, prema nedalekom kampu Les Arolles gdje sam namjeravao podići šator koji će mi biti baza za narednih desetak dana.
Kamp Les Arolles doista je lijepo smješten, gotovo u samom centru Chamonixa, te ima sve što je potrebno za normalan šatorski život, a uz neke sitne nadoplate mogu se dobiti i posebne pogodnosti poput čuvanja vaših stvari dok ste na planini. Vlasnik i njegova kćer vrlo su susretljivi, te će u svemu pokušati ugoditi i odgovoriti na svako postavljeno pitanje koje bi vam moglo biti od pomoći i koristi.
Ali, da sve ne bude idealno, iskrsnuo je problem jer mi je Jean-Luc, vlasnik kampa, zaboravio reći da se upravo u vrijeme mog dolaska održava Marathon du Mont Blanc pa je kamp bio skoro cijeli popunjen, a jedina dva-tri mjesta za podizanje šatora koja su ostala slobodna bila su cijeli dan izložena Suncu.
Kako nisam imao izbora, na jednom od tih užarenih mjesta podigao sam svoj šator, spremio u njega moje putne torbe te se želio odmoriti nakon duge vožnje do Chamonixa. No, u toj pokretnoj nastambi bilo je toliko vruće da bi mu i najbolja finska sauna pozavidjela, pa sam do večeri morao izbjegavati uopće ulaziti u šator.
Snašao sam se tako da sam moj podmetač i jastuk na napuhavanje odnio na livadu u sjeni visokih stabala koja je bila dio okućnice Jean-Luca i tamo namjeravao odmoriti moje, od dugog putovanja izmoždeno tijelo. Kada me je vidio što činim, Jean-Luc mi nije ništa prigovorio, dapače, pozdravio je moj izbor da u hladu nekoliko sati ostanem drijemati na njegovom svježe pokošenom travnjaku.
Tih nekoliko sati poluspavanja u miru i tišini hladovine obnovilo je nešto energije u mojim istrošenim stanicama pa sam se vratio do mog mjesta u kampu. No, kako su u šatoru i dalje vladali ekstremni uvjeti, otišao sam na tuširanje koje me je gotovo vratilo u normalu pa sam zaključio kako mi je nakon tog osvježenja najbolje otići do centra Chamonixa, kupiti u supermarketu potrepštine koje nisam htio vući sa sobom, te se u turističkom uredu dodatno raspitati o svemu što je bilo bitno za moju avanturu.
Petnaestominutnom šetnjom došao sam u samo srce Chamonixa gdje je koji sat prije završio Marathon du Mont Blanc pa je ispred Turističkog ureda sjedila velika skupina trkača, a ja, ‘druželjubiv’ kakav jesam i ‘oduševljen’ gomilom ljudi oko sebe, hitro sam obavio ono što sam trebao, napravio par fotki dok mi nije crknuo fotoaparat, pokoj mu planinarskoj duši, i odmaglio iz centra Chamonixa brže nego Slavonac iz svog rodnog sela prema mojoj “Irskoj”, kampu Les Arolles. Večerao sam, te na spavanje otišao vrlo rano, oko 20:00 sati.
Nakon ne baš dobro prospavane znojne noći u šatoru, dan u kojem sam se probudio imao je samo dvije svrhe. Prvu, spremiti opremu i hranu koja će mi biti potrebna za moj odlazak iz Chamonixa prema Courmayeuru u Italiji i Rifugiu Torino koji se nalazi nešto niže od Punte Hellbroner do koje se dolazi uspinjačom Skyway Monte Bianco, a koji će biti moja baza za uspone na okolne vrhove i švrljanje ledenjakom du Gèant gdje će početi moja aklimatizacija za uspon na Mont Blanc.
I drugu, dobro se psihički i fizički odmoriti.
Ali, da bih se dobro psihički i fizički odmorio, bilo je potrebno pronaći mjesto u hladu za moj šator što mi je vrlo brzo pošlo za rukom jer su kamp napuštali trkači Marathon du Mont Blanc koji je jučer završio.
Na brzinu sam premjestio šator i moje stvari na novo mjesto u hladu, pa je moj tjelesni i umni odmor mogao početi. Navečer sam zaspao mirno kao dojenče s mislima o sutrašnjem danu koji me je čekao.
Rifugio Torino
Sutradan oko 12 sati već sam se nalazio u Rifugio Torino, ta talijanska vrata kojima se ulazi u Vallée Blanche i Mont Blanc masiv. Prijavio sam se, ručao jelo koje sam donio sa sobom i spremio se za moju aklimatizaciju na koju sam vrlo brzo krenuo. Spustio sam se od od Rifugia Torino na Col du Gèant, te sam prekrasnim danom hodao sve dalje i na sve strane ledenjaka du Gèant.
Prizori koje sam oko sebe gledao ostavljali su me bez daha jer sam napokon svojim očima vidio ono o čemu sam godinama maštao, čitao, gledao na fotografijama ili na filmovima. Ništa, ništa ne može prenijeti zbilju, očima viđenu stvarnost ljepote koja me je okruživala.
Osjećao sam se kao da sam napustio ovaj svijet i probudio se u planinarskom Raju, iako su me tek čekali nevjerojatni vidici s vrha Petit Flambeau na kojeg sam se uspeo nešto kasnije.
S vrha Peit Flambeau otvaraju se pogledi u svim smjerovima na ta alpska blaženstva pa čovjek ne zna kamo bi prije gledao opijen i opčinjen onime što vidi. Ispod mene nalazio se ledenjak du Gèant, iza mene talijanska Punta Helbronner, s desne strane mitski Dent du Gèant i Grandes Jorasses te ledenjak Mer de Glace, ispred je bio Gros Rognon i Vallée Blanche te u daljini šiljak Aiguille du Midi, a s moje lijeve strane Grand Flambeau na kojega sam se namjeravao uspeti sutradan, Tour Ronde i naravno, On, Njegovo veličanstvo Mont Blanc sa svojom bliskom plemenitom svitom, Mont Blanc du Tacul i Mont Maudit.
Više od sat vremena proveo sam na vrhu, upijajući ta čuda prirode u sebe. Da sam ostao još pola sata ili sat duže, vjerojatno bi ljudi pomislili kako se na vrhu ne nalazi čovjek nego jedna velika spužva.
Inače, na Petit Flambeau s južne strane vrlo je lako doći jer je uspon kratak i nije zahtjevan, ali je jako dobar za uvježbavanje planinarskih vještina što su koristili mnogi vodiči pripremajući svoje klijente za daleko zahtjevnije uspone.
Kako se večer bližila, došlo je vrijeme za moj silazak s vrha i odlazak natrag prema Punti Helbronner i Rifugiu Torino. Stigavši u dom, počastio sam se cappuccinom, večerao, te nakon malo gubljenja vremena po domu otišao na spavanje, jer me je sutra ujutro čekao uspon na viši i dosta zahtjevniji Grand Flambeau.
Nažalost, za vrijeme mog noćnog odmora na masiv Mont Blanc spustila se grmljavinska oluja koja je bjesnila sve do dnevnih sati tako da sam morao odustati od uspona na Grand Flambeau i vratiti se u Chamonix, što mi je poremetilo plan aklimatizacije i treninga.
U Chamonixu me dočekala kiša sa solidno jakim vjetrom te sam brže-bolje dao petama vjetra i pobjegao s autobusne postaje prema mojem šatoru u kampu gdje sam prije spavanja razmišljao kako ću i gdje ću nastaviti sutrašnju aklimatizaciju ako vrijeme i dalje bude nepovoljno.
Izbor je pao na Aiguille du Midi.
Na Aiguille du Midi, taj 3842 metra visok vrh u francuskim Alpama vrlo je lako, ali i vrlo skupo doći. Naime, do vrha vodi uspinjača (Téléphérique de l’Aiguille du Midi) izgrađena sada daleke 1955. godine koja još uvijek drži rekord kao najviša uspinjača s vertikalnim usponom na svijetu.
Cijena? Sitnica.
“Samo” 63 eura treba blijedog lica izvaditi iz svog novčanika i drhtavom ih rukom predati osoblju na blagajni da bi dobili povratnu kartu. No, Aiguille du Midi točka je na kojoj obični ljudi najbliže mogu prići Mont Blancu i stoga je, bez obzira na paprenu cijenu karte, vrlo popularna i uvijek krcata ljudima. Kako sam vidio, većinom su to Amerikanci i Azijati.
Naravno, uspinjaču koriste i planinari, posebice vodiči sa svojim klijentima za spuštanje grebenom na Col du Midi i odlazak dalje u Vallée Blanche čijom traversom se ide prema talijanskoj strani masiva i dolazi na Puntu Helbronner, ili za sam uspon na Mont Blanc via Cosmiques rutom preko Mont Blanc du Tacul i Mont Maudit. Također, u zimskim mjesecima kada je sezona skijanja u punom jeku, Aiguille du Midi odskočna je daska za skijaše i snowbordere koji uživaju jezdeći na svojim napravama diljem Vallée Blanche.
Moj plan bio je, kada sam stigao na Aiguille du Midi, sići grebenom u Vallée Blanche te hodati tom smrznutom alpskom dolinom, možda čak i otići do nedalekog Refuge des Cosmiques na kavicu, te se kasnije istim grebenom vratiti na Aiguille du Midi i onda se u popodnevnim satima spustiti natrag u Chamonix.
Zbog dva razloga, taj je plan vrlo brzo izgubio na svojoj vrijednosti i postao ništavan.
Naime, prvi razlog koji je pobio moj naum bio je, nakon što sam vidio brojna proklizavanja i padanja planinara na grebenu koji vodi dolje u Vallée Blanche, a koji su svi bili u navezu, kako je najbolje ne iskušavati sreću na tom hrptu jer sam sam i nemam nikakvo osiguranje za razliku od njih koji su svi bili osigurani, vezani planinarskim konopcima. Drugi je, jer se s Aiguille du Midi lijepo vidjela gomila kumulonimbusa koji su se brzo dizali iz alpskih dolina i nagoviještali skoro, još jedno nevrijeme.
Stoga sam do početka nevremena odlučio ostati na Aiguille du Midi, uživati u pogledu na vrhove koje sam i prekjučer gledao, ali sada s druge strane, te skupljati u moje krvne stanice barem još nekoliko sati visinske aklimatizacije koja će mi pomoći za sutrašnji dan, dan mog polaska na uspon na Mont Blanc.
Uspon – 4. srpnja
Četvrtog srpnja oko devet i trideset sati ujutro, započeo je moj uspon na Mont Blanc.
Lokalnom autobusnom linijom odvezao sam se u smjeru mjesta Les Houches gdje se nalazi žičara koja me je podignula na plato Bellevue, na kojemu sam sačekao čuveni Tramway du Mont Blanc koji me je odveo dalje, na Nid d’Aigle (Orlovo gnijezdo).
Nid d’Aigle početna je pješačka točka za sve planinare koji preko Goûter “normalne” rute žele ostvariti svoj uspon na najviši vrh Alpa, a ja sam jedan kraći dio staze, do malog skloništa Baraque des Rognes koje se nalazi na 2768 metara nadmorske visine, hodao s vrlo zanimljivim mlađim bračnim parom iz Izraela kojeg sam upoznao u Bellevue žičari.
Nomi i Ziki gotovo ništa nisu znali o Hrvatskoj, no zato sam ja znao gotovo sve o Izraelu i njegovoj povijesti kao i povijesti židovskoga naroda što ih je doista fasciniralo, tako da se većina našeg razgovora vodila o Izraelu i Izraelcima.
Naravno, razgovarali smo i o Hrvatskoj i njenim prirodnim ljepotama te sam im, kao zaljubljenicima u prirodu, predložio posjet našoj Domovini i njenim planinama gdje će sigurno uživati svakim načinjenim korakom. Obećali su kako će se nakon povratka u Izrael barem preko Interneta upoznati s Hrvatskom, i svakako u budućnosti planirati svoj posjet tom komadiću Raja na Zemlji kojim smo mi Hrvati, iako to mnogi od nas ne vide i ne znaju, uistinu blagoslovljeni.
Kod planinarskog skloništa Baraque des Rognes koje je bilo cilj njihovog planinarenja zastali smo malo se odmoriti, fotografirali divokoze koje su pitome poput kućnih ljubimaca, razgovarali o svijetu paradoksa u kojemu živimo jer je taj svijet navodno bez vjere, a suočen je s opasnošću od vjerskog fundamentalizma, ljutili se na strahovite boleštine koje ljudi jedni drugima čine u ime svega i svačega.
No, približilo se vrijeme mog odlaska pa sam te drage ljude s Sh’ma Yisrael blagoslovio i pozdravio što ih je do kraja “izulo iz cipela” te sam nastavio moj hod prema Refuge de Tête-Rousse, planinarskoj kući koja je bila cilj mog prvog dana uspona na Mont Blanc.
Put koji od Nid d’Aigle vodi prema Refuge de Tête-Rousse prava je hiking staza na kojoj se svladava 800 visinskih metara uspona. Nije teška, te je svatko s imalo boljom kondicijom bez problema može prohodati.
Na početnom dijelu staze nedaleko od Nid d’Aigle stoje pripadnici francuske žandarmerije koji su odmah zaustavljali ovakve poput mene, s ruksakom natovarenim alpinističkom opremom.
Naime, od ove godine ne propuštaju dalje apsolutno niti jednu osobu koja ima namjeru ispenjati Mont Blanc, a nema rezervirano noćenje u jednom od dva doma koja se nalaze na Goûter ruti, te ju odmah, uz prijetnju uhićenja i velike novčane globe, “isključuju iz prometa”.
Ovo pravilo uvedeno je zbog mnogobrojnih smrti planinara koje su se na stazi događale zadnjih godina, te sam i ja morao dokazati svoj identitet na listi koju su ti alpski redarstvenici imali sa sobom.
Kako je sve bilo u redu propustili su me dalje, lijepo me pozdravili i poželjeli mi sretan uspon.
Posljednji dio staze prije prilaska platou Tête-Rousse solidno je strm, na nekim dijelovima osiguran i čeličnom užadi, ali daleko je od toga da bi se taj dio staze mogao nazvati tehničkim.
Litra i pol vode=6 eura
U Refuge de Tête-Rousse ušao sam u ranim poslijepodnevnim satima i nakon procedure prijavljivanja otišao sam potražiti moj ležaj u sobi, gdje sam sa strane ostavio ruksak s opremom.
Refuge de Tête-Rousse dobar je i udoban planinarski dom, no, u domu nema tekuće vode.
Stoga, svi vi koji želite “prošetati” do Refuge de Tête-Rousse i tamo prespavati, naoružajte se dezinfekcijskim gelovima i antiseptičkim vlažnim maramicama, ili sa sobom nosite sapun i kupite flaširanu vodu od 1.5 litara koja u domu stoji 6 eura. Ili na svom kuhalu topite snijeg.
Nakon večere još sam se neko vrijeme zadržao u blagovaoni, javio se mobitelom onima kojima sam se trebao javiti, te nešto kasnije otišao na spavanje. Noć sam proveo odlično, bez ikakvih simptoma visinske bolesti.
Ujutro prije doručka već sam bio spreman za uspon do Refuge du Goûter jer me je čekao tehnički daleko zahtjevniji dan nego jučer, gotovo odmah na samom početku začinjen s prelaskom Grand Couloir du Goûter, popularno među planinarima nazvanim – Kuloar smrti.
Kuloar smrti
Doista, prelazak tog mitskog mjesta ruski je rulet jer u njemu konstantno padaju kamenja koja se odronjavaju s vrha kuloara. Ti odroni, posebice kada Sunce svojim toplim zrakama okupa kuloar, često se pretvore u lavinu stijena koje uništavaju i ubijaju sve pred sobom.
Više od stotinu planinara na tom su nezahvalnom mjestu zauvijek završili svoj ovozemaljski hod, te sam kuloar želio svladati što ranije, dok Sunce još nije izašlo iznad njega i počelo otapati noćni led koji ta kamenja barem malo drži na okupu.
Ova godina posebice je opasna jer je mjesec dana prije mog dolaska u Chamonix vladalo iznimno toplo vrijeme koje nije dozvoljavalo da se u kuloaru stvori jači noćni ledeni pokrov, pa su i noćni odroni koji su prije bili vrlo rijetki, postali uobičajeni.
Do kuloara sam stigao nakon uspona strmom snježnom padinom.
Začudo, bio je skroz miran ali pod snijegom i ledom, te sam se što sam hitrije mogao spremio za njegov prelazak. Za svaki slučaj, dodatno sam se od opasnosti zaštitio planinarskim konopcem učvrstivši ga s karabinom za čeličnu sajlu koja je, kao osiguranje od proklizavanja, mlohavo visjela iznad kuloara. Sačekao sam grupu planinara s vodičem koji su prelazili na moju stranu kuloara i zatim, kada su prošli, zabio moje dereze i cepin u taj Mordor i krenuo prema drugoj strani.
Iskreno, dok sam prelazio kuloar niti jednom nisam pogledao gore prema njegovom vrhu osluškujući kotrlja li se kamenje prema meni. Uzdao sam se u Providnost, moju brzinu i planinarsko iskustvo, te sam četrdesetak sekundi kasnije stajao živ i zdrav na suprotnoj strani Kuloara smrti.
Nakon prelaska kuloara započeo sam s penjanjem vrlo strmom, na nekim mjestima gotovo vertikalnom kamenom liticom, prema Aiguille du Goûter gdje se nedaleko od tog vrha nalazi novi Refuge du Goûter, planinarski dom na 3835 metara nadmorske visine koji je bio cilj mog današnjeg uspona.
Kako je dan bio predivan, a stijena suha, uspon mi je pričinjao pravo zadovoljstvo. Kakva suprotnost onome što će me dočekati na spuštanju tom istom liticom.
Ali, kako se taj moj silazak odigravao u budućnosti i ja za njega još nisam znao, s užitkom sam se penjao pozdravljajući se s planinarima koji su silazili odozgo.
Posljednja četvrtina staze na litici opremljena je ferratom, što je fizički znatno olakšalo moj uspon i učinilo ga sigurnijim.
Nakon otprilike tri sata od mog polaska s platoa kod Refuge de Tête-Rousse, stigao sam do starog doma du Goûter gdje sam na gojzerice stavio dereze te u ruke uzeo cepin, i uspeo se na snježni greben koji vodi prema novom Refuge du Goûter.
Veličanstveni su me prizori okruživali jer sam napokon zašao u onaj pravi svijet vječnog snijega i leda, taj mrtav svijet koji je toliko živ da vrišti od ljepote. Napravio sam nekoliko fotografija te se uputio prema novom Refuge du Goûter gdje sam stigao desetak minuta kasnije.
U domu, standardna procedura
Prijavljivanje, pronalaženje moje sobe i mog ležaja u njoj, te ostavljanje ruksaka s opremom u nekom kutku sobe. Većinu slobodnog vremena proveo sam na metalnoj terasi doma, uživajući u prekrasnom danu i vidicima. Čak sam pronašao i mjesto gdje sam uhvatio dovoljno jak signal za mobitel, pa sam se javio kući kako je za sada sve u redu. U 18:30 sati otišao sam na večeru.
Poslije večere, svi mi koji smo imali doručak u 2:00 sata ujutro, a početak uspona na sam vrh oko 3:00-4:00 sata ujutro, otišli smo na noćno druženje s našim krevetima. Spavanje mi je bilo mirno, bez ikakvog traga otežanog disanja, lupanja srca, glavobolje i mučnine, a kada sam se u 1:30 sati probudio i otišao na doručak, apetit mi je bio izvrstan. Bio sam vrlo zadovoljan jer je moja aklimatizacija uspjela, iako sam u Chamonix došao s jednim metrom nadmorske visine u sebi. I to je bio završetak svega lijepog za mene na ovoj planini.
Naime, tijekom noći na masiv se spustilo još jedno jako nevrijeme koje mi nije dalo izaći na vrh.
Ipak sam krenuo prema njemu i stigao, po mojoj procjeni jer ništa nisam vidio, na plato ispod Vallot skloništa (cca 4250-4300 metara nadmorske visine) gdje su udari vjetra već bili toliko jaki da su me micali iz težišta.
Poslije Vallot skloništa trebao sam nastaviti dalje te se uspeti na greben, takozvani Žilet, gdje je, kako mu i samo ime kaže, vrlo uska grebenska staza koju i oni u navezu jedva ili nikako prolaze kada je vjetar jak.
Kako sam bio sam, a plan mi je umrijeti mlad ali što kasnije, znao sam da je solo penjanje po Žiletu u ovakvim uvjetima moja sigurna smrt. Odlučio sam i prije dolaska do samog Vallot skloništa okrenuti se natrag i vratiti se u Refuge du Goûter, gdje sam odmah pitao osoblje ima li slobodnih mjesta za još jedno noćenje.Naravno, slobodnih mjesta bilo je jako puno jer su gotovo svi koji su se trebali penjati do doma odustali zbog vremenskih neprilika.
No, tvrdoglavi jarac, to jest ja, bio je sretan što je dobio mogućnost provesti još jednu noć u domu jer je čekao nekakav podnevni prozor koji bi se otvorio i dopustio mu odlazak na vrh.
Međutim, od tog nije bilo ništa jer je vrijeme postajalo sve lošije. Kako je to otpalo, nadao sam se kako će se vrijeme u rano juto popraviti te ću tada izaći na vrh i onda se spustiti direktno dolje na Nid d’Aigle.
Jalovo je bilo i to moje očekivanje jer sam već tijekom poslijepodnevnih sati primijetio zabrinuta lica vodiča koji su znali da će sutra ujutro vrijeme biti još i gore, te su pripremali svoje klijente na što ranije napuštanje doma. Nisu im dozvolili ni da odu na doručak koji se služio u 7:00 sati, nego su ih probudili ranije i počeli ih spuštati već oko 5:30 sati pa na dalje.
Kako sam tada i ja već bio spreman za odlazak, oko 5:45 sati pitao sam dvojicu Norvežana ako bi me, zbog moje sigurnosti jer sam bio sam, primili u svoj navez. Oni su se složili, ali njihov francuski vodič imao je drugu namjeru.
Rekao je da će me primiti, ali samo ako mu isplatim određenu svotu novaca.
Na takav “planinarski kodeks” nakezio sam mu se u nečasnu facu, pokazao srednji prst, zahvalio se časnim Norvežanima te im zaželio sreću i napustio dom na isti način kako sam u njega i došao.
Sam.
Na grebenu koji od novog doma vodi do starog doma gdje počinje spuštanje liticom, vidio sam kako će moj silazak biti vrlo “veseo” jer me je već na tom grebenu vjetar bacao na sve strane, a dodatno “zadovoljstvo” predstavljalo je grmljavinsko nevrijeme koje je tutnjilo u daljini i polako se približavalo.
Počeo sam silaziti što sam brže mogao po željeznoj ferati jer nisam imao namjeru zbog udara munje u taj metal postati dio negativne statistike ove planine. Spuštao sam se s derezama na nogama po zaleđenim stijenama, a na ferratu sam se hvatao s samoosiguranjem.
Prošavši feratu, skinuo sam dereze i samoosiguranje te odahnuo jer sam bio relativno siguran od munja. Ali, sada su nastali novi problemi zbog bočnih udara vjetra koji su mi stravično otežavali otpenjavanje po stijenama koje sada nisu bile zaleđene, ali su bile mokre i skliske. Najbrže, ali najopreznije što sam mogao, činio sam svaki pokret rukama i nogama izbjegavajući udare vjetra koji bi me sa stijene otpuhali daleko, daleko dolje.
Da “fešta” bude potpuna, prekrili su me olovni olujni oblaci koji su sjeli na planinu i smanjili mi vidljivost.
“You will meet them again. But not yet… not yet!”
Smanjena vidljivost skoro me je stajala glave jer sam u jednom trenutku zalutao i dospio tamo gdje nikako nisam trebao doći. Bio sam uvjeren da ću na tom mjestu skončati i vrlo se brzo pridružiti mojim precima jer izlaza nisam vidio.
No, valjda Stvoritelj ima druge planove s vremenom i mjestom mog odlaska te sam s cepinom u rukama uspio ispenjati gomilu vrlo krušljivih vertikalnih stijena koje su, kako bih nogom na koju stao, padale u ponor ispod mene, i uspio se obilazno vratiti petnaestak metara više, gotovo na isto mjesto s kojeg sam sišao u taj Inferno.
I tada sam vidio markaciju koju prije nisam vidio.
Sjeo sam ispred nje, zahvalio se Gospodinu i sjetio se jednog lika iz filma.
Bio je to Juba koji je izgovorio: “You will meet them again. But not yet… not yet!”
Nakon kraćeg odmora i vraćanja u fizičku i psihičku normalu nastavio sam s mojim spuštanjem te sam tako došao do Kuloara smrti, kojega sam sigurno prošao.
Dok sam ga prolazio, osjećao sam se kao da sam Lotova supruga kada je napuštala Sodomu i Gomoru, ali nije bilo šanse da se osvrnem natrag ili pogledam iznad sebe.
Jedina mi je misao bila hodati što je brže moguće i maknuti se što dalje od ovog podmuklog mjesta koje je, nekoliko dana nakon mog povratka u Domovinu, progutalo još jedan planinarski život.
Dvadesetak minuta kasnije, nalazio sam se na platou kod Refuge de Tête-Rousse gdje je opasnostima došao kraj, a mene je čekalo lagano osamsto metarsko spuštanje do Nid d’Aigle gdje sam sačekao Tramway du Mont-Blanc koji me je vratio u dolinu. Nakon jednodnevnog odmora u kampu u Chamonixu, krenuo sam natrag prema Lijepoj Našoj.
Hoće li biti petog pokušaja uspona na Mont Blanc?
Bio je ovo moj četvrti pokušaj uspona na Mont Blanc, a hoće li biti petog zaista ne znam jer se ne osjećam zakinutim. Svakako bih stajao na vrhu samo da je vrijeme bilo barem malo povoljnije.
I na kraju, i pisano ću odgovoriti na pitanja na koja sam često usmeno odgovarao ovih dana, jer znam da će se mnogi koji budu čitali ovaj putopis to isto pitati.
Je li me bilo strah otići sam u ovu avanturu? Jesam li sumnjao u sebe?
Ne.
I da.
Naime, nikada ne bih poduzeo ovaj pothvat da sam se imalo bojao te planine, strepio za moj život i sumnjao u sebe, ali, razumije se, ni u primislima nisam podcijenio planinu i opasnosti koje će me vrebati na usponu i silasku.
Kako sam na uspon išao solo, znao sam da postoji daleko veća mogućnost neke “obične” ili kobne nesreće koja mi se može dogoditi, ali bio sam spreman i na takav ishod te sam pomiren sam sa sobom otišao suočiti se s tim najvišim vrhom Alpa.
No, također sam znao kako će me negdje u planini zaskočiti moja dva velika neprijatelja koja će dati sve od sebe želeći uništiti moj san, moju želju, skršiti moju volju.
A ta dva zlotvora nosio sam i donio na planinu, sa sobom.
Naravno, to su bili strah i sumnja koji su strpljivo čekali pravo vrijeme svog pojavljivanja.
Jasno, ne cijelim putem mog planinarenja, ali svakako da sam na pogibeljnim dionicama u prikrajku svijesti čuo te opake zlobnike koji su mi pakosno rogoborili – “Sam si, sigurno ćeš izgubiti život. Zašto to onda činiš? Zbog čega si uopće tu, sam u ovom bespuću? Ovo ti uopće nije potrebno. Nema ti tko pomoći. Nema ti spasa, gotov si!”
Kao vjernik, u tim trenucima tjeskobe zazvao bih pomoć Gospodina da od mene odagna strah i sumnju, te mi usadi odlučnost i vjeru kako bih sretno i sigurno izvršio i završio moj naum.
Strahovi i sumnje i naše defetističke misli, izgovori i djela koja iz njih proizlaze, najjača su oružja koja tijekom života kojeg živimo naša mračna strana uma (ili onaj iz tame) koristi u borbama protiv nas.
Upravo zbog strahova i sumnji, bezbrojne lijepe i plemenite ljudske želje, čežnje i ideje, ostale su neostvarene i nedostižne te će mnogi od nas tijekom života osjećati žal i tugu zbog svojih neispunjenih snova, duboko zakopanih u duhovnim katakombama svog malodušja.
“Želio sam. Žarko sam to željela. Trebao sam to učiniti. Htjela sam to živjeti. Mogla sam to ostvariti. Mogao sam to postići… samo da me onda nije bilo strah. Samo da tada nisam sumnjala.”
Tijekom povijesti čovječanstva istih ili sličnih rečenica nebrojeno je puta izgovoreno i napisano. Još i više je onih nikada izgovorenih i nikada napisanih koje stoje ili su stajale zatomljene u ljudskim dušama, ili umu, kako vam drago.
Ali znate što… naši životi ionako su samo varijacije na stazi do istog nam krajnjeg cilja.
Smrti.
No, ta posljednja točka naših ovozemaljskih života uopće nije bitna jer tamo ćemo svi jednom stići.
Suština našeg puta do te završne točke osobni su odabiri koje tijekom života činimo (ili, nažalost, ne činimo) nadahnuti našim zamislima, strastima, shvaćanjima, ljubavima, (znati)željama, težnjama i idejama koje će nas definirati kao ljude.
Na kraju našeg putovanja, naše trke života, formirani našim životnim izborima stati ćemo ispred cilja, pogledati iza sebe i potom proći kroz ta vrata koja su nas od trenutka našeg rođenja čekala.
Nadam se, s pobjednički uzdignutim rukama i slavljeničkim osmjehom na usnama.
I slobodni… slobodni od svih strahova i sumnji.
Posvećeno Ljiljani, Mariji i Danici.
Slava Tebi Kriste.
Tekst i fotografije: Alan Crljenko