Ulicama Ulcinja tih su dana odjekivali smijeh i sjećanja, prepričavale su se anegdote s terena i svlačionica, a uz sva sportska imena najviše se spominjalo jedno – Pavle Pepđonović. Donedavno totalni anonimac u sportskim krugovima, a danas…
Mundijal prijateljstva održan je u Ulcinju krajem studenoga po drugi put. Pavle Pepđonović uz nesebičnu pomoć jednog od naših najvećih nogometaša Ivana Gudelja okupio je na jednome mjestu dvjestotinjak sportaša bivše Jugoslavije.
Vrijeme je stalo. Vratili smo film unatrag. A oni sportaši koje smo godinama pratili putem malih ekrana dobili su tek pokoju sijedu, tek poneku crticu na licu koja je otkrivala da je od zadnjeg viđenja prošlo puno godina. Danas su ti ljudi razasuti diljem svijeta, svatko živi svoj život, neki su ostali u sportu, a neki pak otišli drugim vodama. Desetljećima se nisu vidjeli ni čuli.
Ima li netko tko ih može skupiti? Na jednome mjestu? U isto vrijeme? Većina nas odmahnula bi rukom, rekla nema šanse i zaboravila cijelu priču. No ne i Pavle Pepđonović. Ovo je priča o čovjeku neizmjerne volje, snage i ljubavi prema nogometu, koji nikada nogomet nije igrao.
Kako je krenula cijela priča? Odakle ideja?
– Ja sam po ocu naslijedio ljubav prema splitskom Hajduku. On me uveo u nogomet i stvorio svu tu emociju koju danas nosim. Zadnjih petnaestak godina živim na relaciji Rijeka, Opatija, Ulcinj. Imam jednog poslovnog partnera iz Subotice koji je upoznao Ivana Gudelja na promociji njegove knjige. Znajući da sam ja navijač Hajduka, dao mi je broj od Gudelja da ga imam, ako mi ikad zatreba. Više od 3 godine, taj je broj bio spremljen u mojem mobitelu. Sve do prošle godine kada je Hajduk izvukao Villarreal u Europskoj ligi. I tako moj prijatelj i ja odemo na utakmicu u Split, bez ikakvog razmišljanja uopće o Gudelju.
– Malo pomalo, u nekom razgovoru predložim da mu se javimo. Ideja je bila da ispromoviramo njegovu knjigu, jer vidim da je bio u Užicama, Subotici itd. I tako, napišem ja njemu dužu poruku, tko sam i što hoću i nakon 10 minuta zove Gudelj. Dogovorimo susret u restoranu Hajduk u Klisu, upoznamo se, popričamo i on pristane doći u Ulcinj. Odlučimo da je najbolje 11. studenog jer je Hajduk osnovan 1911., pa neka sve bude u znaku tog broja.
– Kad sam se vratio u Ulcinj i rekao da dolazi Gudelj, odmah su svi krenuli u organizaciju. Daj neka dođe kod mene, ja ću ga smjestiti, ovaj ima hotel, onaj nudi restoran, jedan kaže imam ja gitaru napravit ćemo večeru, dovest ćemo Hajdukovce (u Ulcinju je bila poznata udruga navijača Hajduka). Kad sam ja vidio tu energiju koju smo svi zajedno dijelili, to je bio moj znak za start.
“Ne znam tko je ni odakle je izronio, ali želi nas okupiti dolje”
Za petnaestak dana ponovno ja na ručak s Gudeljom u Splitu i kažem mu:
– Ivane, hajdemo organizirati još par ljudi s tobom. Ugostitelji su dolje ponudili smještaj za ekipu, hranu, sve samo da dođete.
– Koliko ima do Ulcinja? – pita Gudelj.
– Nekih 400-tinjak kilometara.
– Uf, to je dalek put. Ja sam jedva na svadbi okupio ljude, jer je bilo daleko.
I sad ja tu malo pritišćem, nagovaram i na kraju on pristane. Kaže hajde kad si toliko uporan da zovemo selektora!
– Đe ćeš selektora, sad je Svjetsko prvenstvo u Kataru, kako će doć’?! (Bio sam uvjeren da misli na Dalića.)
– Ma ne Dalić, Meša Baždarević!
On ga zove selektor. Reko ako može, bilo bi mi drago. Za nas bi to bio kurban, kako mi ovdje kažemo. I zove Gudelj njega, ovaj se javi iz Trogira i pristane doći u Stobreč, gdje smo mi bili na ručku.
Gudelj malo razmišlja, pa mi kaže, a možda možemo i Bukija. Pitam ga tko je taj Buki?
– Miloš Bursać, kaže Gudelj.
Uf, kako ne! Ako može neka dođe. Javi se i on, taman je bio u Splitu i dođu njih dvojica na kraju na taj sastanak. I sad mi svi konačno na okupu, Gudelj nas upoznaje i kaže:
– Ovo je Pavle. Ne znam tko je ni odakle je izronio, ali želi nas okupiti dolje!
Ova dvojica oduševljeni, kažu super ideja, može. Gudelj mi je potom dao još par brojeva, nazvao sam i srećom odaziv je bio fenomenalan.
Lud, luđi, Mundijal prijateljstva
– Pazi, ovo moraš biti lud da napraviš. I još dodatno, moraš imati ludu sreću da ti uspije. Ja nisam nikad bio u nogometu i ne poznajem nikoga iz nogometa. Samo imam jako veliku ljubav prema tom sportu. Nevjerojatno je koliko je u prvoj godini ljudi došlo na manifestaciju koja nema povijest i održava se prvi put. Kako je to moguće, to će meni ostati enigma do kraja života.
Bio sam uvjeren da ove godine to neće biti tako masovno. Taj faktor iznenađenja što bude na prvim okupljanjima, kasnije se izgubi. Ali iznenadilo me. Koncentracija ljudi, emocija svih onih igrača, a bilo ih je više od 150 samo na otvorenju me oduševila. Ukupno 400-tinjak ljudi na Mundijalu prijateljstva ove godine. Ljudi u Ulcinju žive za ovo. Nitko ništa ne naplaćuje, ni spavanje, ni jelo, ni restorane, ni dvorane. Oni nose sve ovo, ja ih samo pratim.
Kako sve to nadmašiti sljedeće godine?
– Znaš kako? Ja sam ove godine kontaktirao čelnike nekih nogometnih saveza, među ostalim i hrvatskog. Javio sam se predsjedniku Marijanu Čustiću, čestitam mu na pobjedi protiv Armenije, predstavim se, napišem tko sam, što sam, što hoću i čovjek se odmah javi, šalje mi svoju mail adresu. Dalje dogovaramo.
– Zvonimir Boban je trebao doći u Ulcinj, međutim u zadnji čas mu je nešto iskrsnulo, ali mi je poslao poruku neka sljedeće godine službeno pozovem njega i Aleksandera Čeferina, jer je predsjednik UEFA-e bio jako zainteresiran kad mu je rekao o čemu se radi. Ako se sljedeće godine poklopi da u istom terminu mogu Čeferin, Boban i ostali čelnici saveza to će biti druga dimenzija. Pa ako još dođu sportaši koji ove godine nisu mogli i napravimo im ponovno olimpijsko selo, to će biti ludo.
– Ovo je bila jedna promocija grada kakvu niti jedna manifestacija ne može nadomjestiti. Ovdje nema zlih namjera i ljudi prepoznaju što može donijeti jedan ovakav događaj. Mi smo intonirali himne svih klubova i ništa od toga nije krivo protumačeno. To je lijepo.
– Nogomet je gotovo uvijek usko vezan uz politiku, ali Ulcinj je iznimka. Jedna pitoma sredina u kojoj te nitko neće krivo shvatiti. Oduvijek je turistička destinacija i ljudi su otvoreni za sve. Svi se ovdje međusobno poznajemo i volimo nogomet. Moja je majka, dok sam ja bio još dječak, pratila nogomet putem radija i znala je sve, sastave, igrače imenom i prezimenom. I ne samo ona, gotovo sve žene su bile takve i to je nešto posebno, zaključio je Pavle Pepđonović.
Fotografije: Senko Župljanin i Pavle Pepđonović