Putovanje u Peking mnogima je nedosanjani san, no kako je u kineskoj prijestolnici u doba Covida i najstrožih restrikcija? Kako izgleda drugi po veličini grad Kine, grad u kojem živi više od 20 milijuna stanovnika u kojem se u tom trenutku odvija najveći sportski događaj na svijetu? Sportski novinar Hrvatskog radija Krešimir Gotlin doživio je tada Peking u potpuno drugačijoj dimenziji.
Piše: Krešimir Gotlin
U današnje vrijeme digitalizacije svatko od nas barem je jedanput na društvenim mrežama uz pomoć prijatelja otputovao na neko egzotično mjesto. Nekada nije bilo tako. Naša je generacija u drugoj polovici dvadesetog stoljeća gledala mahom američke filmove u kojima su bogati Amerikanci putovali svijetom, odsjedali u finim hotelima, a mi smo o tome mogli samo sanjati. I barem na taj način, dok svijet još nije bio globalno selo, zaviriti u neki daleki kutak ove naše prekrasne plavo-zelene kugle.
Mogao sam samo maštati o tome da bi se i meni jednoga dana moglo nešto tako i ostvariti. Da ja putujem, pišem putopis, a netko tko nije imao mogućnost toliko putovati, zahvaljujući mojim pisanim tragovima, barem na ovaj način može zaviriti u neko od mojih, nadam se, zanimljivih odredišta.
Zimske olimpijske igre u Pekingu
Zahvaljujući poslu koji radim na Hrvatskome radiju imao sam tu sreću i privilegiju odraditi jubilarnih deset Olimpijskih igara. Za sada. Pripreme za Pariz 2024. godine su u punom jeku, a sve je za mene počelo 2004. u Ateni. Nastavilo se preko Torina, za Peking, pa onda malo do Vancouvera, nakon toga u London, Sochi, Rio de Janeiro, Pyeongchang, Tokio i opet Peking. Korona se razbuktala, Kinezi nisu odgađali termin i stigli smo, nakon samo pola godine od Tokija, na 24. zimske olimpijske igre u Pekingu. Moje jubilarne desete.
Dolazak u sablasno praznu golemu zračnu luku. Stižu letovi isključivo povezani s Olimpijskim igrama. Prije samog dolaska 14 smo dana ispunjavali aplikaciju o temperaturi i eventualnim drugim korona-simptomima kako bismo i prije dolaska uvjerili domaćine da smo zdravi i negativni. Tri puta smo cijepljeni, no oni su to odmah i testirali nakon silaska iz zrakoplova. Štapić je bio toliko duboko gurnut u nos da nije bilo onog tko zaplakao nije. Ionako sam imao osjećaj da mi taj testni štapić kroz nos dodiruje oko. Što se mora, mora se.
Shangri la
Dočekat će nas barem razdragani, tradicionalno nasmiješeni Kinezi i mahati zastavicama. Kineza nema, ne vidimo ih. Samo bijeli skafanderi i lagani osjećaj SF hororca. Ukrcavaju nas u hermetički zatvorene autobuse, pod policijskom pratnjom voze u hotel gdje nas na ulazu opet dočekuju bijeli kombinezoni koji nas i našu prtljagu temeljito natapaju nečime iz šprica kakvim se kod nas koriste vinogradari. Ključ od sobe u zapečaćenoj je omotnici, prolazak kroz rendgen i ravno u sobu iz koje se ne smije ni do recepcije dok se ne dobije rezultat testiranja iz zračne luke. Zimske su igre, ali je li baš moralo biti 17 stupnjeva u sobi? Ne radi se o lošem hotelu. Štoviše. Shangri la, jel to neka provokacija? Shangri la je inače sinonim za mjesto za savršen život. A mi ćemo idućih dvadesetak dana živjeti očigledno u zlatnome kavezu.
Ovdje ne možemo ni do obližnje trgovine. Hotel je zaštićen ogradom visokom tri metra, kamerama i policajcima na svakih pedesetak metara. Možemo hermetički zatvorenim autobusom do press-centra i borilišta. Nema izlaska iz olimpijskog balona, kao ni kontakta s lokalnim stanovništvom. Tko zna, možda smo i zaista u nekom filmu, a u tim su bijelim skafanderima izvanzemaljci, a ne Kinezi. No, ionako je dobro dok su skafanderi bijeli. Kad se pojave žuti, znak je to da je netko pozitivan i da ga vode u karantenu.
U nadi da neće biti ništa ozbiljno, pokušavamo se koncentrirati malo i na posao, a ne samo razmišljati o koroni. Prvi zadatak je svečano otvorenje. Utrpavanje opet u hermetički zatvorene autobuse, no stadion je golem i u svakom je autobusu golema i gužva. A korona, fizička distanca?! Možemo se samo nadati da nas idućih dana neće posjetiti žuti skafanderi.
Ptičje gnijezdo i Oliver u dalekom Pekingu
Nakon 14 godina eto nas opet na Ptičjem gnijezdu, ceremonija otvorenja odlična. Znaju Kinezi kako se to radi. A i treba se pokazati. Predsjednik im je u društvu ruskog kolege iako njegova reprezentacija zbog dopinškog skandala nastupa pod olimpijskom zastavom, bez svoje, i bez svoje himne. Zapadne delegacije bojkotiraju dolazak, no njihovi su sportaši tu i veselimo se nastupima svih na borilištima u Pekingu te na dvama okolnima brdima gdje se održava alpsko i nordijsko skijanje. Igre su tek počele, a mi se već veselimo povratku kući jer je naš boravak ovdje vrlo ograničen. Nema izlaska iz hotela, nećemo vidjeti ništa što ne bismo vidjeli bilo gdje drugdje na svijetu.
Jedan od dražih momenata ipak je bio kada smo se malobrojni hrvatski novinari sa znatno brojnijim slovenskim okupljali navečer u foajeu hotela. Nekoliko tisuća kilometara od doma neopisiv je osjećaj okupiti se oko klavira i zapjevati primjerice poneku Oliverovu pjesmu. Uz glazbenu pratnju kolegice sa slovenske televizije. Čuo sam tu pjesmu stotinu puta, ali nikad je nisam doživio toliko jako kao te hladne večeri u Pekingu.
Tekst i fotografije: Krešimir Gotlin