Vratarka ŽAVK Mladost Sara Frketić svojom se borbenošću i upornošću upisala među generaciju vaterpolistica koje ispisuju novu povijest ženskog vaterpola.
Priča o hrvatskom ženskom vaterpolu jedna je od najčudesnijih priča našeg sporta. To je priča o djevojkama koje su medijski gotovo nevidljive i za koje, izvan uskog kruga entuzijasta, rijetko tko čuje.
Dolaze iz sporta čija se domaća liga sastoji od svega šest klubova, od kojih neki, poput Murse iz Osijeka, nemaju ni vlastiti bazen, već na treninge i utakmice putuju u druge gradove. U takvom okruženju, gdje vrhunski klubovi preživljavaju s godišnjim proračunom od petnaestak tisuća eura, a igračice su uglavnom neplaćene amaterke, stasala je generacija koja je nedavno na Europskom prvenstvu u portugalskom Funchalu ostvarila povijesni uspjeh – osvojila šesto mjesto i izborila izravan plasman na Svjetsko prvenstvo u Budimpešti.
Jedna od članica te nevjerojatno talentirane i radišne generacije je i Sara Frketić. Rođena 2007. godine, vratarka zagrebačkog ŽAVK Mladosti na Europskom je prvenstvu dobila priliku koja se rijetko pruža i iskoristila ju je na najbolji mogući način. Nakon odlaska dotadašnje prve vratarke Latice Medvešek, Sara je preuzela veliku odgovornost.
– Moj prvi sport bila je odbojka, trenirala sam u klubu Olimpik. Međutim, došlo je do ozljede. Naime, odmalena sam imala problema s kukovima i koljenima pa su mi liječnici preporučili plivanje kao jedan vid rehabilitacije. No plivanje mi je bilo dosadno, pa sam se prebacila na vaterpolo, koji mi se odmah svidio. U početku sam igrala na poziciji centra, a tek kasnije sam prešla na mjesto vratarke. Iskreno, nije mi se dalo igrati centra jer se i tamo mora puno plivati. Već sedam godina treniram vaterpolo – rekla je Sara Frketić.
Što vas je točno privuklo u vaterpolo?
– Sviđa mi se biti u vodi. Rekla sam da mi je bilo dosadno samo plivati gore-dolje, pa sam odlučila dodati i loptu. Već s 12 godina dobila sam prvi poziv u reprezentaciju i vrlo rano postala „barakudica“. U reprezentaciji sam, dakle, od svoje 12. godine pa sve do danas.
Kako je biti na vratima?
– Netko će možda misliti da je meni lakše jer su igračice stalno u pokretu, plivaju naprijed-natrag, ali ja sam cijelo vrijeme bez čvrstog uporišta i stalno se moram održavati na vodi. Kao vratarka imam veliku odgovornost jer sam uvijek posljednja linija obrane. Svaki primljeni pogodak doživljavam vrlo osobno, kao neku vrstu neuspjeha. Naravno, vratarke koje su više i imaju duže ruke imaju određenu prednost u odnosu na mene, jer nisam izrazito visoka.
U Mladosti ste cijelo vrijeme. Razmišljate li o inozemnoj karijeri?
– Za sada ne. Moj cilj je završiti Veterinarski fakultet jer me jako zanimaju životinje. Imam kućnog ljubimca, desetogodišnjeg mopsa Maxa, koji ima tri noge. Ostao je bez jedne noge nakon prometne nesreće. Medicina me zanima, ali bih voljela raditi sa životinjama.
Imate li u obitelji još sportaša?
– Mlađa sestra trenirala je odbojku, ali je naglo izrasla pa su joj liječnici zabranili daljnje treniranje. Tata je igrao nogomet, a danas je trener u Vrapču.
San svakog sportaša je isti, zar ne?
– Naravno, voljela bih otići na Olimpijske igre. Naporno treniram i nije mi teško, pa se nadam da će mi se barem ta želja ispuniti. Znam da od vaterpola sigurno neću živjeti jer u tom sportu nema novca, zato mi je važno završiti fakultet.
Kakva su bila očekivanja uoči Europskog prvenstva?
– Iskreno, nismo imale velika očekivanja. Meni je osobno bilo jako teško jer mi je to bilo prvo seniorsko natjecanje. U prve dvije utakmice imala sam veliku tremu i strah je bio prisutan na svakom dijelu bazena. Jednostavno nisam mogla dati sve od sebe. Kasnije, kada sam se „probudila“, krenule su i pobjede. Naravno, nismo imale očekivanja protiv najjačih reprezentacija, ali smo zato pobjeđivale one sebi ravne i slabije. Nije ugodno braniti protiv najjačih ekipa, nije lako vaditi toliki broj lopti iz mreže.
Bili ste uvjerljivo najmlađa reprezentacija na turniru?
– Koliko smo mlade govori jedna anegdota s recepcije hotela. Naime, prilikom prijave sve smo dobile plave narukvice za goste, dok su dvije najmlađe, Neli Janković i Tonka Rogulj, dobile narančaste – one koje su namijenjene djeci.
Kako prijatelji gledaju na to što treniraš vaterpolo?
– Nije im smiješno, ali se čude kad im kažem čime se bavim. Ljudi često nemaju pojma da postoji i ženski vaterpolo. Uglavnom me podržavaju prijatelji i obitelj, a to mi je najvažnije. Neki prijatelji su čak dolazili gledati moje utakmice.
Ima li prostora za hobi?
– Slobodno vrijeme uglavnom provodim odmarajući se ili učeći. Kako me matura čeka u lipnju, nisam morala učiti tijekom Europskog prvenstva kao neke moje suigračice.
Jeste li uspjeli vidjeti nešto od Madeire?
– Jesmo, predivan je grad. Bile smo u centru gdje se nalazi veliki park koji izgleda kao džungla, s puno životinja. To je mjesto na koje bih se uvijek rado vratila – zaključila je Sara Frketić.
Njezin talent i hrabrost posebno su došli do izražaja u utakmici protiv moćne Španjolske, aktualnih olimpijskih pobjednica. U posljednjim minutama susreta Frketić je upisala četiri ključne obrane, a trenutak koji će se dugo pamtiti dogodio se kada je obranila peterac Beatrice Ortiz, igračici koja je 2024. godine proglašena najboljom vaterpolisticom svijeta.
Foto: HVS