Veronika Drljačić mlada je hrvatska atletičarka koja je u dosadašnjoj karijeri osvajala naslove i rušila rekorde u disciplinama 200 i 400 metara.
Veronika Drljačić ove je dvoranske sezone osvojila naslove prvakinje Hrvatske na 200 i 400 metara, postala je prvakinja Balkana na 400 metara. Srušila je svoj dvoranski rekord Hrvatske na 200 metara, a bila je i članica ženske štafete Hrvatske 4×400 metara te također istrčala novi hrvatski dvoranski rekord. Od međunarodnih nastupa u dvorani ove sezone bila je treća na mitingu u Astani.
– Imam visoke ciljeve što se tiče nastupa na europskom dvoranskom prvenstvu. Cilj mi je istrčati novi rekord Hrvatske na 400 metara, koji drži Jelica Pavličić i star je 49 godina. Mislim da to mogu. Novi rekord značio bi i plasman u polufinale, dok o finalu ne razmišljam jer u ovom trenutku to je za mene nemoguća misija. Trenutačno imam 26. prijavljeno vrijeme od 34 natjecateljice. Nema veze, prije dvije godine imala sam 30. prijavljeno vrijeme, a na kraju sam osvojila 21. mjesto – priča Veronika.
Koliko vas dugo nitko nije pobijedio u Hrvatskoj?
– Od 2019. nitko me nije pobijedio na 200, a od 2020. godine na 400 metara. U jednu ruku mi je žao što nemam prave konkurencije koja bi me vukla još više prema naprijed. U zadnje vrijeme Nina Vuković, inače 800-metrašica, trči i na 400 metara i ona me malo “pogura”, ali nedovoljno za neka još brža vremena.
Nastup u Nizozemskoj možda za vas neće značiti i kraj dvoranske sezone?
– Planiram nastupiti i na svjetskom dvoranskom prvenstvu krajem ožujka u Kini. Za sada nisam u kvoti nastupa, ali vjerujem da će biti puno otkaza pa možda upadnem.
Sezona na otvorenom kao glavni cilj nudi nastup na Svjetskom prvenstvu koje će se u rujnu održati u Tokiju?
– Bilo bi sjajno otići tamo, ali je norma dosta visoka. Vidjet ćemo… Bit će još puno domaćih, ali i međunarodnih natjecanja. Jedno od važnijih bit će nastup na Ligi nacija u Mariboru, pa Hanžek. Probat ću skinuti i neki rekord Hrvatske na otvorenom. Nekako je bliže da nadmašim Jelicu Pavličić na 200 metara nego Danijelu Grgić na 400 metara. Jeličin rekord stoji od 1974. kada je trčala 23,14 sekundi, a moj osobni rekord je 23,62 sekunde. Mislim da to mogu. Rekord na 400 metara Danijele Grgić iz 2006. iznosi 50,78 sekundi, a moj osobni rekord je 52,66 sekundi.
Atletikom ste se počeli baviti u rodnim Križevcima?
– Da, bilo je to u četvrtom razredu osnovne škole. Gledala sam tradicionalnu uličnu utrku u Križevcima i rekla mami da bih se htjela upisati u atletski klub. Tako smo došli do Dragutina Palčića koji me je odmah uzeo pod svoje. Skakala sam u dalj, trčala na 60 metara, bacala vortex, ali mi je trener Palčić odmah rekao: “Bit ćeš sprinterica.” Bila sam kod njega u klubu sve dok nije otišao u mirovinu prije dvije godine. Klub se raspao, došli su neki novi ljudi, a ja sam ionako već bila odlučila otići u Zagreb na studij. Sada sam članica kluba Dinamo Zrinjevac i na trećoj sam godini Kineziološkog fakulteta. Upisala sam stručni studij 3+2, ali mislim da ove dvije godine više neću ići jer se ozbiljno i profesionalno bavim sportom. Kao polaznica stručnog studija sama sam mogla birati predmete pa sam tako izabrala badminton, atletiku i aerobik. Atletika mi je bila najteža jer su profesori uvijek tražili maksimum. Badminton i aerobik sam izabrala jer sam čula da su to najlakši predmeti. Tako je i bilo.
Veronika je malo neobično ime za križevački kraj?
– Ne znam ništa o tome, moje ime nema nekakvo posebno značenje. Starija sestra zove se Magdalena pa roditelji očigledno vole dugačka imena. No kada je mama prije osam godina rodila treće dijete, dala je sestri najkraće moguće ime – Tea.
Kako ste se snašli u Zagrebu?
– Odlično, živim u stanu sa sestrom koja je godinu starija. Križevci su nam blizu pa svako malo odemo doma. Same kuhamo, obje podjednako dobro spremamo sve vrste jela.
Imam samo jedne štikle
Prati li vas sestra na natjecanjima?
– Ne. Ona i roditelji više prate moje nastupe putem interneta. Roditelji znaju tu i tamo doći i pogledati neku moju utrku uživo.
Slobodno vrijeme?
– Imam ga jako malo, uglavnom ga ispunim druženjem s prijateljicama uz kavu i uz puno odmora od napornih treninga.
Dakle, potpuno sportski život?
– Tako nekako, samo da sam u tenisicama. Haljinu i štikle nosim samo kada idem na svadbu. U svom ormaru imam samo jedne štikle, neka se nađu za specijalne prilike – zaključila je Veronika.
Naslovna fotografija: Renato Branđolica