Tijana Korent jedna je od članica hrvatske gimanstičke reprezentracije koja će nastupiti na DOBRO Wold Cupu u Osijeku, gdje je u dosadašnjih 16 izdanja upisala 12 finala.
No prije Osijeka, koje se održava od 9. -12. travnja, najiskusnija članica reprezentacije, 36-godišnja Tijana Korent, nastupa na Svjetskom kupu u Cairu. Specijalistica za preskok, sezonu je otvorila na najbolji mogući način – srebrom na Svjetskom kupu u Bakuu, a sada s velikim očekivanjima dolazi u Osijek, mjesto gdje već godinama postiže vrhunske rezultate.
„Bilo je to otvaranje sezone možda i iznad očekivanja. U Bakuu sam osvojila srebro i jako sam ponosna na to. Stepenicu sam bliže odlasku na Svjetsko prvenstvo na jesen za koje skupljamo bodove kroz Svjetske kupove“, u uvodu će Međimurka koja je u karijeri u 55 finala na turnirima Svjetskog kupa osvojila 15 medalja.
„Ta medalja mi je vratila samopouzdanje. Motiva ja i dalje imam, nikad to nije bilo upitno, ali nažalost kako godine idu sve mi je teže zadržati neki određeni nivo, jer tijelo pati, stalno se događaju i neke ozljedice i moram više paziti. Više dozirati. Jednostavno, pametnije trenirati. Drago mi je da unatoč svemu i dalje mogu konkurirati za medalje, da sam još uvijek u vrhu. Dogodila se medalja u Bakuu, nakon toga sam otišla u Antalyju i falilo je minimalno do finala. Ali, vidim da sam na dobrom putu.“
Nažalost, posljednja dva tjedna muku muči s ozljedom leđa.
„Provela sam na terapijama zadnje dane, mučili su me doskoci na tvrdo, a morala sam trenirati. Ali, stisnut ću zube, nema druge opcije. To je samo još jedna potvrda zašto unazad tri godine, kad završi jedna sezona vidim u kakvom sam mentalnom i fizičkom stanju i odlučim što dalje. Nema više dugoročnih ciljeva, samo godina po godinu. Jer mislim da bi mi bilo teže da si unaprijed isplaniram 4 godine i da se dogodi ozljeda zbog koje ne mogu nastaviti dalje, pa onda shvatim da sam izgubila cijeli plan. Ovako kad si postavite ciljeve iz godine u godinu, taj eventualni gubitak nekako bi mi možda bilo lakše podnijeti.“
Koji je onda Tijanin cilj za ovu godinu?
„Definitivno plasman na Svjetsko prvenstvo na jesen u Rotterdam. Na dva Svjetska kupa koja su preda mnom imam priliku ispuniti ga.“
Prvo u Cairu gdje je danas čekaju kvalifikacije, a onda i sljedećeg tjedna u Osijeku.
„Preskok je sprava na kojoj ima puno cura iz zemalja koje se neće plasirati na SP kroz ekipe ili višeboj kako je to inače na drugim spravama. Na preskoku je puno individualki i stvarno je teško doći do SP-a. Ali dat ću sve od sebe da uspijem.“
Tijana Korent u 16 godina turnira čak 12 puta bila je u finalu. Jednostavno, to je njeno sretno natjecanje.
„Uvijek me dodatno motivira to natjecanje, vjerujem kao i svakog hrvatskog reprezentativca. Dođu nas gledati i obitelji, atmosfera bude nevjerojatna… Iznimno se veselim Osijeku. Posebni je gušt nastupiti pred domaćom publikom. U Osijeku sam već kao doma, sve mi odgovara tu, od sprava, cijele organizacije, štimunga oko natjecanja… Sve.“
Među 12 finala našle su se i dvije Tijanine medalje – srebro 2009. i bronca 2010., ali je i čak četiri puta bila nadomak postolja, na četvrtom mjestu.
„Lakše bi mi bilo da sam svaki put umjesto tog četvrtog mjesta bila peta. Jer kao, korak si do medalje, a onda se grizeš još više što se nisi popeo na to postolje. Pogotovo pred domaćim navijačima, nije to lagano podnijeti. A opet s druge strane, ta četvrta mjesta kao da me dodatno motiviraju da dođem svake sljedeće godine i pokušam osvojiti medalju i razveseliti naše ljude. Neopisiv osjećaj je nastupati u tim finalima u Osijeku.“
Tijana Korent konkurentna je i dalje, a tajna je u…
„Neke cure su se sa 15-16 godina opredijelile za jednu spravu, ja sam do 23. radila višeboj, a i još uvijek ga odradim i za klub. Djelomično nešto ima i u genetici, uspjela sam izbjeći neke teže ozljede, osim operacije zgloba prije 17 godina. Sitne ozljede ne možemo izbjeći, one su dio sporta, ali mislim da je ključno što sam nekako s godinama naučila slušati svoje tijelo. Prilagodila sam mu način treninga. Kad sam prešla 28. godinu, počela sam drukčije trenirati. Manje raditi ono što sam navikla do tada raditi, jer ni oporavak nije više bio brz kao prije. Jednostavno sam počela treninge prilagođavati godinama koje imam.“
Kaže da se ne srami svojih godina, dapače, „želi biti primjer drugim djevojkama“.
„Ne smeta mi kad mi ističu godine, djelomično mi je čak i drago da su ljudi svjesni činjenice da imam 36 godina, da sam još uvijek u vrhunskom sportu i da je s jedne strane i to već uspjeh -održati se toliko godina na toj razini i doći do toga da imate 36 godina i da se još uvijek bavite profesionalno gimnastikom, jednim motorički zahtjevnim sportom. Drago mi je da nisam sama s ovakvim primjerom, ima još dosta cura koje su ostale u tim godinama u gimnastici. Baš sam pričala s curama iz Slovenije, obje su preko 30, kažu mi ‘kad gledamo tebe pomislimo ako može ona, možemo i mi’. Tako je meni kad gledam Oksanu Chusovitinu, ako može ona mogu i ja.
Oksana je ipak dosta starija, u 51. je, a plan joj je Los Angeles.
„Iskreno, ne vidim se u njezinim godinama u natjecateljskoj gimnastici. Mislim da ja ne bih mogla ni izdržati do tih godina s ozljedama i načinom treninga. Iako i kod nje se vidi da je drukčije sada. S godinama ne možeš održavati neke stvari kao prije, primjerice fleksibilnost, snagu… Imam osjećaj da bi mi onda s godinama i kvaliteta svega opadala. Ali dok je kvaliteta mojih skokova i dalje na razini da mogu, bit ću tu. Čim osjetim da to pada, odustat ću.“
A tu će biti i ovo ljeto na najvećem gimnastičkom događaju u Hrvatskoj – Europskom prvenstvu u Zagrebu u kolovozu.
„Kako sam A kandidat, cilj odlaska na EP sam već ostvarila. Naravno da je Zagreb glavni cilj ove godine, želim tamo biti u top formi. Olakšanje je što se ne moram izboriti za mjesto u reprezentaciji, jer imamo sada puno dobrih cura i borba će biti žestoka.“
Finala Europskih prvenstava već ima. I to dva. Koliko joj znači što će pred domaćin navijačima imati priliku loviti i treće?
„Uh, u Zagrebu će nam ipak biti veći pritisak nego u Osijeku, ali svejedno mi je dodatni motiv da ostvarim ulazak u finale. Prošle godine sam bila 12., blizu finala. Sad će biti sve drukčije jer je EP u našoj zemlji, već sad su me ljudi počeli žicati karte za EP, spremaju se i autobusi s navijačima za Zagreb iz mog Čakovca. Bit će to sigurno prekrasna priča. Velika je čast biti dio hrvatskog tima, osjećam se čak djelomično i odgovorno, najstarija sam među našim djevojkama. Pokušavam im prenijeti svoje iskustvo, pomoći sa savjetima, a onaj glavni je da ipak u svemu tome što rade trebaju i uživati. Ljudi ne shvaćaju koliko je ovo težak sport i da je nekada sam odlazak na veliko natjecanje ogromna stvar. Ima toliko sportaša koji treniraju jednako kao i mi cijeli život, sve su posvetili tome, a nikada neće nastupiti na Svjetskom ili Europskom prvenstvu, a kamoli Olimpijskim igrama. Mi smo došli do razine da smo tu nekako uvijek na velikim prvenstvima, a mladi nekad zaborave uživati i biti ponosni na to što su postigli.“
Kada pogleda mlađu verziju sebe, što bi joj danas rekla?
„Da bude ustrajna kao što je i bila i da uživa u onome što radi, jer mislim da sam iz te ljubavi prema gimnastici zapravo došla tu gdje jesam. Ne bih rekla da za nečim žalim niti da sam nešto propustila. Mislim da je sve išlo baš onako kako je trebalo biti da sam danas tu gdje jesam.“
A da nije odabrala specijalizirati se za preskok…
„Radila bih parter. Kad sam završila s višebojem, neko vrijeme sam natjecala preskok i tlo paralelno, čak imam i neka finala na parteru, ali teško je paralelno raditi dvije sprave sa skokovima „na noge“, jako stresno je za tijelo. Aurel Benović to najbolje zna, on radi baš te dvije sprave. Svi ti doskoci ostave tragove na tijelu. Trener se u mom slučaju odlučio za preskok jer je vidio da mi više leži, ali te male razlike u ocjenama na preskoku malo frustriraju nekada. Svaki sudac drukčije vidi. Na parteru vježba traje duže, imate vremena neke stvari i ispraviti, sakriti, na preskoku ne.“
Postoji li neka odluka u karijeri koju bi danas drugačije donijela?
„Možda bih ostala malo duže u višeboju da vidim samo kako bi ta priča išla, jer realno malo žalim što nisam otišla na Olimpijske igre, a s višebojem bi to lakše uspjela nego samo s preskokom. Ali tko zna, ako ne uspijem kao sportašica, možda jednog dana budem sudila Olimpijske igre.“
Sudačku karijeru počela je zbog ozljede. Kako je imala veliku pauzu, iskoristila ju je za sudačke seminare i ispite. Trenutno je sutkinja kategorije FIG Brevet II.
„Možda nekada dođem i do razine Brevet I, vidjet ćemo.“
Osječka publika jako dobro zna kako se navija na gimnastici, a turnir sljedećeg tjedna bit će posljednja prilika da daju upute Zagrebu. Ima li Tijana neki savjet za navijače?
„Prije svega, svi uživamo kad je dvorana puna, a nažalost na puno natjecanja dođemo i poluprazno je. Možda zato svi sportaši dodatno vole doći u Osijek, jer dvorana je do vrha puna. Volimo i kad navijaju, ali eventualno bi bilo dobro da budu tihi onih nekoliko sekundi prije nego ćemo doći na spravu, kad se koncentriramo za nastup. Kad krenem trčati prema preskoku, mogu vikati koliko god, ja tada više i onako ne čujem ništa. Vjerujem da je tako i Tinu na preči, Tini na gredi… Kad krene vježba mi se isključimo.“
Kako se isključi od gimnastike nakon treninga i natjecanja?
„Teško. Meni je gimnastika i dalje doručak, ručak i večera. Osim što se natječem, ponekad pomažem na treninzima u svom GK Nedelišće, a paralelno sam i međunarodna sutkinja što mi je neko ulaganje u budućnost, kad završim karijeru ne vidim se kao trenerica, ali svakako bih voljela ostati u gimnastici, a suđenje, pogotovo na najvećim natjecanjima, nešto je gdje ću moći nastaviti biti dio gimnastičkog svijeta.“
Koliko je teško uskladiti privatni život i vrhunski sport?
„Uspijeva mi. U vezi sam 12 godina, od toga 7 u braku. Prije je to bilo puno teže jer smo usklađivali i škole, fakultet, ali moj muž je isto sportaš, rukometaš, pa razumije što je sve potrebno da dođeš do vrhunske razine, koliko je potrebno odricanja i koliko nekada pati obiteljski život. Puno nas nema doma, ali on je od prvog dana onaj koji podržava sve ovo što radim, koji razumije, a onda je i meni sve lakše. Kad dođem doma nemam stres nego svu podršku, baš kao i od cijele obitelji. To mi je uveliko olakšalo da ostanem toliko dugo u sportu. Roditelji su mi usadili to da nema odustajanja, da treba nekada više puta pokušati doći do cilja, a gimnastika mi je dala disciplinu, upornost, odrasla sam ranije nego moji vršnjaci, rano sam odlazila na pripreme izvan Hrvatske, morala se rano osamostaliti… Sve me to oblikovalo u ovo što jesam i zato sam još uvijek ne odustajem od gimnastike“, poručila je Tijana.
Fotografije: Marko Banić/Reroot