Anja Vicković u emisiji Put pobjednice na Sportskoj televiziji, iskreno je govorila o kuglanju, obitelji i studiju, a prije finala je rekla da je plakala i potom postala svjetska prvakinja u kuglanju.
Sa samo 21 godinom Anja Vicković već ima sportsku biografiju kakvu mnogi ne dosanjaju u cijeloj karijeri. Iz Austrije se vratila sa šest medalja, tri u U23 konkurenciji i tri u seniorskoj. Među njima su i dva zlata koja posebno sjaje: naslov svjetske prvakinje do 23 godine i naslov seniorske svjetske prvakinje. Iza mirne djevojke na stazi krije se sportašica kojoj kroz glavu prolazi tisuću misli, koja prije nastupa zna zaplakati, ali koja je naučila da kad stane na stazu, sve oko nje mora nestati.
Bilo je šest medalja i baš lijepo podijeljeno, tri u U23 konkurenciji i tri u seniorskoj. Ali naravno, najviše su iskočile zlatne medalje, pogotovo ova seniorska. To je nešto posebno, prisjeća se Anja Vicković.
Ono što danas javnost vidi jest pobjeda. Zlato. Ali iza tog sjaja stoje godine rada, muke, znoja, discipline.
Dosta me ljudi pitalo kakav je bio pripremni period, ali u kuglanju je teško objasniti da taj pripremni period traje cijelu sezonu. Mi smo do zadnjeg tjedna imali Kup Republike Hrvatske, liga traje dugo, tako da nema neke posebne pripreme samo za Svjetsko prvenstvo. Svaka utakmica, svaki nastup, sve od početka sezone vodi prema tome. Zato je jako zahtjevno.
Da je meni ovo bilo prvo veliko natjecanje, sigurno ne bih to postigla, koliko god bila u dobroj formi. Kuglanje je fizički sport, ali jako puno je i psihički sport. Treba imati koncentraciju, iskustvo, mirnoću. Možeš se truditi koliko hoćeš, ali bez iskustva je jako teško doći do takvog rezultata.
Anja Vicković: Ovo mi je bilo prvo seniorsko prvenstvo i odmah sam postala svjetska prvakinja
Ne. Prošle godine sam prvi put bila na seniorskom prvenstvu, ali ekipno, što je drugačiji format. Ovo mi je bilo prvo seniorsko pojedinačno prvenstvo. Išla sam s mišlju da idem po iskustvo, da probam iskoristiti dobru formu. Moji iz kluba su se šalili nakon U23 natjecanja i govorili: “Anja, vrati se ti s još jednom medaljom.” Ja sam se smijala. A onda je ispalo ovako.
Djelujete mirno, ali jeste li zapravo tremašica?
Jako sam nervozna osoba. I u kuglanju i izvan kuglanja. Tisuću misli mi je u glavi. Ali kad dođem na stazu, koliko god bila nervozna, pokušavam izgledati mirno. To ima učinka i na protivnicu, ali i na mene. Ako počnem mahati, pričati, previše slaviti, ode koncentracija. Zato se na stazi malo začahurim, smirim i pokušam ignorirati sve oko sebe.
Koliko je teško ostati miran kada znate da jedna loša kugla može promijeniti sve?
Jako teško. Iako se igra 120 hitaca, jedna loša kugla te može izbaciti iz takta. Moraš se znati vratiti, ostati u fokusu. To je dugo vrijeme u kojem moraš stalno biti koncentriran. U kuglanju u svakom trenutku možeš vidjeti rezultat, znaš koliko ti netko bježi ili koliko ti bježiš drugima. Zato se ja pokušavam natjerati da ne gledam.
Zapravo, najbolje igram kad ne znam koliko imam. U finalu, da me sada pitate koliko sam imala po stazama, stvarno ne znam. Znam završni rezultat jer sam poslije gledala slike i rezultate, ali tijekom igre sam se trudila ne gledati. Prvu stazu koju sam izgubila, tu sam točno znala koliko imam i koliko protivnica ima. Nakon toga, kompletno ignoriranje.
Kako je mala Anja uopće završila u kuglanju?
Počela sam sa sedam godina, kad sam krenula u osnovnu školu. Kuglana nam je bila u kvartu, a u školu su dolazili dijeliti letke i zvati djecu na kuglanje. Moj brat je kuglao, roditelji su nas slali na razne sportove, pa sam i ja probala. Nagovorila sam i prijateljice da krenu sa mnom i stvorilo se društvo. Onda se više nisam htjela maknuti od tamo.
Ali nije kuglanje bilo jedini sport?
Nije. Brat je paralelno trenirao judo, a ja akrobatski rock’n’roll. Na kraju sam se ja odlučila za kuglanje, a on za judo.
Kada ste definitivno odabrali kuglanje?
Prije dvije godine, nakon završetka srednje škole. Bilo je više razloga. Najviše uspjeh i potencijal naše ekipe iz Zagreba, koja je iz sezone u sezonu postajala sve bolja. Bilo bi mi žao da to nisam iskoristila. Imala sam i ozljedu skakačkog koljena, koja je u plesu više stradavala. Morala sam birati. U plesu sam bila zamjenjiva, a u kuglanju sam bila nezamjenjiv dio ekipe. Drago mi je da sam ostala.
Danas imate 21 godinu i već veliku kolekciju medalja.
S ovog Svjetskog prvenstva imam šest medalja. Prvo Svjetsko bilo mi je 2023. u Varaždinu, gdje smo osvojili ekipno U23 srebro. U Breznu 2024. osvojila sam U23 ekipno zlato i srebro u sprintu. Tu je i Europsko prvenstvo u Apatinu, gdje smo osvojili zlato u paru s Marinom Zekićem, srebro u kombinaciji i broncu pojedinačno. Kolekcija lijepo raste.
Uz sve to studirate biologiju na PMF-u. Kako to usklađujete?
Odabrala sam teži fakultet, pa se malo borim s tim. Bila sam dva tjedna na Svjetskom prvenstvu i sada kreću rokovi, a imam zaostataka. Ali imam podršku trenera, prijatelja i fakulteta. Svi su svjesni da sam uspješna sportašica. Kada krene stres, uvijek su tu za mene.
Kako su na fakultetu reagirali kada ste se vratili kao svjetska prvakinja?
Bili su jako ponosni. Prvi put kad su me vidjeli nakon Svjetskog prvenstva, došla sam na kolokvij. Svi su komentirali kako ležerno dolazim, a ja sam bila pod stresom zbog kolokvija i već skoro zaboravila na Svjetsko. Srećom, na faksu smo dosta bliski i puno su mi pomogli oko zaostataka.
Imate li neki ritual prije nastupa?
Na ovom Svjetskom razvio se jedan “ritual”, iako ga ja ne smatram ritualom – plakanje. Poznata sam po tome da emocije izbacujem plakanjem. Kad sam nervozna, netko sluša glazbu, netko trči, a ja to moram isplakati iz sebe. Onda lakše odem na stazu jer sam izbacila negativne misli i rekla sama sebi da će sve biti dobro.
Tko vas tada smiruje?
Moji suigrači i treneri. Suigrači me već jako dobro poznaju, i kroz kuglanje i privatno. Znaju kakva sam i znaju kako me utješiti. Pred njima sam slobodna i drago mi je da imam takvu podršku.
Tko je vaš najveći navijač?
Mama i tata. Mama je jako nervozna, možda i više od mene. Ona prati rezultate i podržava. Tata je od prvog dana moj najveći fan. Dolazio je na utakmice, na natjecanja, a na društvenim mrežama je tijekom ovog Svjetskog prvenstva više objavljivao on nego ja. Mama je bila tu u trenucima kada sam kao mala htjela odustati, pa bi rekla: “Ajde, probaj još malo.” Tata je taj koji nabrijava.
Jesu li roditelji i kritičari?
Ne. Moji roditelji su ogromna podrška. Da sam na ovom Svjetskom prvenstvu bila zadnja, oni bi mi rekli: “Sve je u redu, odlična si bila, borila si se.” Oni nisu u kuglanju, osim preko mene i brata, tako da kuglački dio prepuštaju treneru. Njihov savjet je da uživam i da se probam smiriti.
Tata nam je poznat po humoru i javnom nastupu. Je li “Vicko Budilica” takav i privatno?
Apsolutno. Njegov smisao za humor neće nikada otići. Ali on je prije svega otac. To što je bio voditelj nije posebno utjecalo na mene. Bila sam i ja kratko u sportskom novinarstvu, ali primarno zbog sporta, a sekundarno zato što volim pričati, ne bojim se kamera i javnog nastupa. On me nikada nije gurao u tom smjeru, samo me podržavao u onome što sam željela.
Na stazi ste jedna osoba, a izvan nje druga?
Da. Izvan staze ću sve pozdraviti, sa svima pričati, nemam problem. Ali na stazi sam druga osoba. Zanimljivo, u plesu sam bila na svjetskim prvenstvima, dvorana puna ljudi, kamere, svjetla, to mi nije bio problem. A u kuglani, ako u gledalištu sjede tri osobe, meni nije dobro. Znam da se moram pokazati i odmah sam nervozna.
Koliko ovakvi rezultati mogu pomoći promociji kuglanja?
Jako puno. Drago mi je da me nakon ovog Svjetskog prvenstva ljudi žele čuti i da me zovu. Bez obzira na obaveze, to ne odbijam jer želim da se o kuglanju priča. Meni je do kuglanja jako stalo. Ne želim preuzimati sve zasluge, ali bojim se da bez ovog zlata možda ne bi bilo toliko pažnje. Drago mi je ako će to pomoći da ljudi koji ne znaju za kuglanje čuju za naš sport, možda ga počnu gledati ili se njime baviti.
Imate li sportskog uzora?
Iskreno, trenutno nemam nekoga koga bih baš slijedila. Prije mi se jako sviđalo ponašanje Nataše Ravnić na stazi, koliko je smirena i staložena. Od svih cura iz reprezentacije mogu nešto naučiti jer svaka ima svoje kvalitete. Ali mislim da sam se dovoljno izgradila da želim biti svoja. Ne želim ići nečijim putem, nego razvijati svoj.
Hrvatsko žensko kuglanje često je podcijenjeno, ali rezultati govore drugačije.
Apsolutno. Nataša Ravnić, Paola Polančak i druge cure stvarno su vrhunske igračice. Sve smo osvojile medalje i svaka im čast. Znam koliko je teško doći do toga. Netko se možda šali da je žensko kuglanje rekreacija, ali mi smo na svjetskoj razini i imamo jako kvalitetne igračice.
Što nakon biologije?
Voljela bih završiti preddiplomski studij biologije, a onda pokušati otići na diplomski na Agronomiju. To je moj san od malena. Svi me zezaju da mi samo trebaju traktor i polje, ali ja stvarno vidim budućnost u tome. Nisam tip za statične poslove, imam dosta energije i volim biti aktivna.
Znači, budućnost je kuća na selu, zemljište i kuglana?
Apsolutno. Kuglana odmah do kuće, negdje uz neki OPG. To bi bio cijeli paket, zaključila je Anja Vicković.
Fotografije: Hrvatski kuglački savez