U emisiji Put pobjednice gostovala je Anita Šikić, pomoćnica direktora marketinga u Hrvatskom rukometnom Savezu. Karijeru je posvetila sportu iako se njime bavila tek rekreativno, rukometom u osnovnoškolskim danima i trčanjem, a vrata u svijet sporta otvorila joj je ljubav prema stranim jezicima.
- Od 2006. sport mi je svakodnevica, ali oduvijek sam bila zaljubljena u strane jezike i književnost. Studirala sam opću lingvistiku i ruski jezik s književnošću. I zapravo sam mislila čak da ću ostati možda na fakultetu. Jednom prilikom javila mi se jedna kolegica koja je sudjelovala u organizaciji Svjetskog prvenstva u streljaštvu u Zagrebu 2006. godine i pozvala me da se priključim, jer su imali jako velike grupe ruskih natjecatelja. Radila sam kao ataše, što je bila pozicija komunikatora između natjecatelja i organizacije. Pokrivala sam Studentski dom na Savi gdje je bilo smješteno šestotinjak natjecatelja ruskog govornog područja. To mi je bilo prvo natjecanje, vatreno krštenje u punom smislu riječi, sve novo. I tu je zapravo krenuo taj put. Nakon toga sam surađivala na još jedno četiri ili pet svjetskih kupova u streljaštvu koji su se održavali u Hrvatskoj, pa sam onda bila u veslanju, gimnastici, pa atletici i sada rukometu, ističe Anita Šikić.
HRS u odnosu na ostale nacionalne saveze prednjači u broju organiziranih natjecanja, a ovogodišnje svjetsko bilo je nezaboravno.
- Krajem 2015. zvali su me iz HRS-a. Hrvatski rukometni savez tada je dobio domaćinstvo organizacije Europskog prvenstva 2018., pa im je trebala osoba s iskustvom da preuzme komunikaciju i pripremu u te dvije godine. U to doba radila sam u organizaciji Hanžekovićevog memorijala, a kako atletiku jako volim tako sam se tu zapravo zadržala čak do pretprošle godine. Rukomet mi je baš bio izazov, jer do tada nikad nisam radila u organizaciji timskih sportova.
Kako je organizacijski bilo 2011. kad je na Hanžeku trčao Usain Bolt?
- To je bio najveći kaos ikad u kojem sam radila. Ne u smislu kaosa da se ni znalo što se radi, nego je to bilo najveće zanimanje za neko natjecanje na kojem sam ikad radila.
- Potpuno ludilo. Mi smo dan ili dva prije samog natjecanja u nekom trenutku navečer ugasili mobitele, zaključali ured, isključili sve što smo mogli, sva sredstva komunikacije, da se saberemo i da krenemo ispočetka slagati red s ulaznicama i zahtjevima za tribine. To je bilo nevjerojatno zanimanje. Da smo imali Dinamov stadion dvaput bi ga napunili.
Kakav je vama bio osjećaj? Znate da sudjelujete u nečem velikom, dočekujete u to doba jednog od najvećih sportaša.
- Ne samo što je bio veliki atletičar, već je iza sebe imao jednu jako dobru PR mašineriju koja je od sveg njegovog sportskog uspjeha napravila zapravo čudo.
Mislim da je on jedan od plaćenijih atletičara općenito u povijesti atletike. I šoumen je definitivno. Izazivao je ogromno zanimanje gdje god se pojavio. Očekivali smo mi veliko zanimanje, ali ne baš tako veliko, govori nam Anita Šikić.
- Mislim da je dan prije ili dan poslije tog Hanžeka igrao Real s Dinamom u Zagrebu. Sjećam se kad smo planirali Memorial kako ćemo odraditi dobro taj PR da nam nogomet ne pojede zanimanje za atletiku. Međutim, mislim da smo mi sve pojeli tada.
- I onda još dodatna zanimljivost s takvog jednog natjecanja. Na dan održavanja ujutro su nam javili iz Dinama da ekipa Reala želi doći na stadion i sjediti na VIP tribini koja se u tom trenutku već dobro zapunila. Mi smo naravno rekli da nema problema, no sreća je da je na kraju došla samo Uprava Reala, s osmijehom se prisjeća Anita Šikić.
Jeste li ikad poslije, što se tiče rukometa, imali tako nešto?
- Svjetsko rukometno prvenstvo u siječnju ove godine. To je bilo zahvaljujući tome kako je naša reprezentacija igrala. Imali smo isto ogromno zanimanje. Utakmica s Mađarskom je bila bum.
Gasili ste opet telefone?
- Skoro, ali nismo. Zapravo je bilo veliko zanimanje od početka. Dobro se igralo, ali ta utakmica s Mađarskom je bila potpuno ludilo. Zapravo je interes rastao iz dana u dan. Nakon svake utakmice, pred kraj, pogledala bih se s kolegom koji je zadužen ulaznice i znali smo što nas čeka. Ako ovo dobijemo, daj Bože da nas to čeka. Tako je to bilo iz dana u dan, sve luđe i luđe. Svaki dan nakon završene utakmice, vraćali bismo se u ured i krenuli sve iznova.
I onda finale u Oslu.
- Išla sam odmah nakon polufinalne utakmice u Zagrebu, jer je postojalo veliko zanimanje za ulaznice za Oslo. Budući da smo mi ovo prvenstvo organizirali u sudomaćinstvu s Dancima i Norvežanima, imali smo pravo na određen broj ulaznica u Oslu. Međutim, taj broj ulaznica nije bio dovoljan za sve one koji su htjeli biti u dvorani i onda smo otišli malo ranije tamo da vidimo što se da napraviti. Finale se igralo u montažnoj dvorani koja je bila prilično rasprodana. Uglavnom je puno ulaznica falilo. Onda smo otišli tamo i u dvorani doslovno krali mjesta. Na dnevnoj bazi smo ih maltretirali. Bilo je stvarno pretumbavanje po dvorani. Kad smo došli prvi dan, doslovno su nam rekli nema ih. Takav odgovor nam nije bio opcija, pa smo ipak na kraju našli dodatna mjesta.
Koliko uživate u tom poslu? S jedne strane je strašno stresno, a s druge izazovno.
- Jako. Kad krenu projekti, onda stvarno uživam. Mislim, to je ubitačno naporno, jako intenzivno, ali uživam. Svaki dan je nešto novo. Zapravo je jako lijepo kad iz jedne prazne dvorane proizvedete na kraju emociju. Ovaj posao melje. To je stvarno na dnevnoj bazi jedan žrvanj. Ali onda naši dečki odigraju tako kako su odigrali i ti samo jedva čekaš sutra da opet ponoviš sve.
Kako vam izgleda jedan običan radni dan u HRS-u?
- Mogu reći da od kad sam došla u SAVEZ u te 2015. smo imali jako malo takvih običnih dana. Toliko smo prvenstava i utakmica odradili da se teško mogu sjetiti tih običnih dana. Svaki dan smo svi u uredu i sad ovisno od tome što je ispred nas, uvijek se nešto priprema. Ako nemamo neko prvenstvo u organizaciji, onda imamo utakmice, manje turnire, prijateljske utakmice, stalno se nešto događa, reprezentacije su nam na pripremama ili natjecanjima. Nama nije običan dan nekakav tipični uredski dan. Ima i takvih, ali sva sreća ne puno.
Kako su vas tamo dočekali u Hrvatskom rukometno savezu i kakva je uopće atmosfera bila te 2015.?
- Moj direktor Silvio Njirić, kojeg moram spomenuti, jer mi je rekao da je on bio moj headhunter. On me doveo u Savez. Ti prvi dani su bili hektični. Ja sam došla u HRS, takav je zapravo dogovor bio, da ću početi pripremati prvenstvo koje je za dvije godine. Sve lijepo, laganini dok upoznam ljude, dok vidim kako rukomet funkcionira. Međutim, ja sam došla 15. 12. 2015., a slijedilo je Europsko prvenstvo u Poljskoj 2016. u siječnju na kojem smo uzeli broncu.
- Tu sam bačena odmah u vatru. Promocija prvenstva u Poljskoj, ulaznice, flyeri, pressice u Poljskoj i tako dalje. To je izgledalo tako da sam ja trebala pripremiti nekakvu prezentaciju europskog prvenstva koje će se predstavljati u Poljskoj, a da nikad prije toga nisam uopće vidjela ni kako izgleda finalna presica europskog rukometnog prvenstva ni kako izgleda takva prezentacija. Ali odradila sam sve. Tako je to u eventima.
- Hrvatski rukometni savez je zapravo naš najjači savez kad su u pitanju organizacije događanja. Stvarno imamo, ono što se kaže, utakmica u nogama. Imamo zapravo jednu jako lijepu ekipu i vanjske suradnike koji su isto tako odradili s nama puno prvenstva. Tako da smo jedna lijepa uhodana priča. Neke reprezentativce znam dosta dobro i osobno, a i bez obzira na to stvarno živimo s njima kad igraju utakmice. That’s what it’s all about, ističe Anita Šikić.
Srebro na Svjetskom rukometnom prvenstvu 2025. bila je samo jedna od velikih medalja. Možete li ga danas izdvojiti kao najdraže ili je bilo neko drugo?
- Osobno mi je Poljska jako draga, jer sam tek došla u Savezi i odmah sam proživjela euforiju, vidjela sa, što znači osvojiti medalju i kako izgleda doček na Trgu, da budeš baš u centru svega toga. To su prilike koje zapravo malo tko iskusi, ali ova 2025. je baš bila posebna. Prije svega ovo prvenstvo je bilo prvenstvo 32 ekipe. Taj duplo veći broj ekipa ti proizvede neki eksponencijalni rast u smislu organizacije, jer se sve povećava proporcionalno tome. S druge strane, radili smo ga, dijelili ga s Danskom i Norveškom s tim da smo mi imali najveći broj ovdje i ekipa i utakmica, odnosno Hrvatska je imala najveći dio organizacije u tome svemu.
Doček na Trgu?
- To je stvarno bilo top, topova. Doček na Trgu je bio senzacionalan. Znali smo već u Oslu što se prema u Zagrebu, kakva euforija. Očekivali smo ludnicu na Trgu, ali svejedno je to bilo puno emotivnije. Imala sam sreću ove godine da sam se i vraćala s dečkima s tim avionom i da su nas pratili vojni avioni. Cijeli taj ugođaj i događaj, stvarno to je nešto za zapamtiti.
Jesu li vam djeca u sportu?
- Sin mi je u sportu, on je TV komentator. Nogometni komentator i zapravo je, mislim, najmlađi komentator Prve nogometne lige u povijesti Hrvatske, da se malo pohvalim. Kćer je u umjetničkim vodama. Ona se još traži i nadograđuje.
Jeste li sina podupirali u sportu, iako se vi niste bavili sportom.
- Pa nisam, zato što sam njegov sport svodio na Playstation, koji je meni strašno išao na živce. Iako je on već u prvom osnovne kad je dobio prvi Playstation, slagao ekipe i onda bi sam igrao i komentirao utakmice. Naravno da ti to ide na živce čitav dan slušati jer lektira, matematika, kemija. Ali čovjek živi od toga danas.
Zahvaljujući sinu, baka već nekoliko godina.
- Jesam. Ovo je sad četvrta, još malo četvrti rođendan.
Koliko vam je unuk promijenio život?
- Totalno. Nije mi promijenio život u smislu svakodnevnog funkcioniranja. Ja i dalje radim. I dalje imam sve obaveze koje imam. Znate ono, kako se kaže, bake i unuci, sve ono čemu sam se smijala i rugala kad sam bila mlađa, to sad živim.
Imate neko svoje vrijeme samo s njim?
- Da, on je moj kompa. Kad odem kod sina i zabavljam se s unukom, zna mi se požaliti da ga uopće ne slušam. I ne, ne slušam ga, ne zanima me nitko više osim ovog najmanjega.
Mlada ste baka.
- Nisam bila tako mlada bila mama, ali sin se malo požurio.
Koliko vam je taj dio bio šokantan?
- Totalno. To se dogodilo usred korone i potresa u onom najluđem periodu kad nismo znali ono što nas čeka sutra, nismo mogli ni otprilike sanjati kako će nam posao izgledati, hoćemo li ga imati uopće, jer se činilo da se sve raspada. A on je tada taman počinjao s nekim svojim životom nakon srednje škole i upisom na fakultet. Onda se odjednom dogodio Ivan. Ali sve se nekako lijepo posložilo. Kao i uvijek, zaključila je Anita Šikić.
Fotografije: Anita Šikić, privatni album