Nemam pritisak oko Svjetskog prvenstva u Tokiju, želim to odraditi na najbolji način, a to je prolazak kvalifikacija i ulazak u polufinale. Ako možemo doći do finala, to bi bio ogroman uspjeh za hrvatsku atletiku, kaže Marino Bloudek, hrvatski rekorder na 800 metara.
Više od pola stoljeća ni jedan hrvatski atletičar nije 800 metara trčao brže od 1:45.0, a i veliki Luciano Sušanj je to napravio samo jednom – kada je 1974. u finalu Europskog prvenstva u Rimu s 1:44.07 osvojio zlatnu medalju.
A onda je u nešto više od dva mjeseca Marinu Bloudeku to uspjelo čak pet puta! Pritom je atletičar Dinamo-Zrinjevca prvo u Ostravi s 1:44.02 oborio spomenuti Sušnjev rekord, da bi se u Madridu spustio za još jednu stotinku, pa je sada hrvatski rekord na 800 metara 1:44.01, s tendencijom da se uskoro spusti ispod 1:44.0.
Sve to je Bloudek na neki način najavio već u svibnju, uoči Memorijala Borisa Hanžekovića. Tada nam je to zvučalo poput znanstvene fantastike ili barem pretjerane samouvjerenosti, no Marino je očito dobro znao što govori.
– U atletici se sve mora lijepo posložiti. Napravili smo ove godine idealan plan – otišli smo na visinske pripreme u Keniju, tik pred dvoransku sezonu, i odmah se pokazalo, već u dvoranskoj sezoni, da smo napravili odličan posao, jer sam istrčao hrvatski rekord, poboljšavši onaj Savićev koji je stajao više od 30 godina. Time sam se plasirao i na Europsko dvoransko prvenstvo, na kojem sam osvojio deseto mjesto, što mi je do sada najbolji plasman na velikim natjecanjima. Nastavili smo istim ritmom jer imamo shemu za treninge i samo je pitanje kako ćemo odraditi visinske pripreme. Otišli smo 40 dana ponovno u Keniju i odmah nakon povratka sam trčao Prvenstvo Hrvatske u štafetama, Dinamov miting na kojem sam trčao s 1:45.15 i Hanžekovićev memorijal. Već tada smo znali da slijedi eksplozija rezultata. Bilo je samo pitanje vremena kada ću ispuniti normu za Svjetsko prvenstvo u Tokiju i istrčati hrvatski rekord, pojašnjava Bloudek u razgovoru za web stranicu Hrvatskog olimpijskog odbora.
Nakon ovakvih rezultata očekivanja hrvatske sportske javnosti će zasigurno porasti, no Marino ne dopušta da ga to optereti.
– Volimo ići ‘mic po mic’, kako smo išli i do ovog rezultata. I sve ove godine sam išao korak po korak, tražili smo nova rješenja i nove metode. Ušli smo trener i ja u neku shemu i znamo kako posložiti plan treninga i plan natjecanja. Ove godine nam je najvažnije natjecanje Svjetsko prvenstvo u Tokiju. Svi su me na početku sezone ispitivali kada ću srušiti rekord i hoću li ga srušiti, a sada smo to ispunili pa, jasno, očekujemo i prognoze za Svjetsko prvenstvo, možda su i malo više kamere uprte u nas. Iskreno, nemamo pritisak oko prvenstva, želimo to odraditi na najbolji način, a to je prolazak kvalifikacija i ulazak u polufinale. Ako možemo doći do finala, to bi bio ogroman uspjeh za hrvatsku atletiku. Na Svjetskom prvenstvu 2023. godine bio sam prvi hrvatski srednjoprugaš koji je nastupio na tom natjecanju, pa ako ove godine uđem u polufinale, to bi opet bilo nešto novo za Hrvatsku i istaknulo bi nas malo više na atletskoj mapi svijeta kada je riječ o srednjim prugama, rekao je Marino Bloudek koji je zadnje pripreme uoči odlaska u Tokiju odradio u Lignanu.
Marino je imao prilike upoznati Luciana Sušnja, koji nije doživio da padne njegov rekord.
– Bio sam u njegovom Atletskom klubu Kvarner u Rijeci, bilo mi je drago da smo se upoznali, jer je on bio pojava i zaštitno lice hrvatske atletike. Osvojio je europsko zlato s tim čuvenim rezultatom, a žao mi je što nije uspio doživjeti da netko sruši njegov rekord, jer mislim da bi mu bilo drago. Postavio mi je ogromnu granicu, i drago mi je što sam je uspio dostići i stići do ovog rezultata.
Cijela Marinova obitelj je, inače, vezana uz nogomet, a i on bi završio u najpopularnijem sportu da ga jedna ozljeda nije odvela u atletiku.
– Svi s tatine strane su u nogometu. Tatin bratić Sandro sada je pomoćni trener u Dinamu, sreli smo se u Maksimiru nakon rekorda i cijela nogometna ekipa mi je čestitala. Kao klinac, bio sam pozvan u tri Arsenalova kampa, imam negdje doma u Virovitici i te fotografije. Iako sam bio vezni igrač ili napadač, oni su me vidjeli kao stopera, dok su me u Dinamu vidjeli kao veznjaka. S Dinamom sam u Kurilovcu osvojio zlatnu medalju na jednom turniru, ali put me nakon ozljede noge odveo u atletiku. Taman kad sam trebao zaigrati za reprezentaciju, slomio sam obje kosti. Čekao me dug oporavak, htio sam vratiti kondiciju, i tako sam dospio u atletiku, gdje sam bio pozvan na jedno natjecanje, pa u reprezentaciju. Trčeći u tenisicama osvojio sam svoju prvu medalju. Pa sam onda pozvan na Europske igre mladih, gdje sam također osvojio medalju, i to zlatnu i eto… Uvijek sam govorio da ću se vratiti nogometu, ali još uvijek nisam. Ako Dinamo treba brzo krilo, na raspolaganju sam vikendom, jer su mitinzi tijekom tjedna, ha, ha, ha.
Oni koji su gledali njegove utrke znaju da Marina dobro raspoloženje nikad ne napušta. Nakon utrke na 800 metara većina trkača u cilj ulazi u grču, dok Bloudek ulazi – sa smiješkom!
– Moram biti iskren, još mi se nikad, barem u posljednje dvije-tri godine, nije dogodila utrka u kojoj sam jedva došao do cilja. Izgleda da uvijek dođem s nekom malom dozom rezerve u cilj, ali to je vjerojatno zato jer ostvarim dobar rezultat, pa se uvijek super osjećam. Mogao bih, možda, još jednu utrku poslije toga odraditi. Možda je to samo takav osjećaj, volio bih se nakon neke utrke osjećati kao da sam dao ‘110 posto’ – zaključuje Marino Bloudek.
Foto: Boris Hanžeković memorijal