Legendarni nogometaš sarajevskog Željezničara Nikola Nikić iskreno i duhovito ispričao je za Večernji list životnu priču i dane slave. U nastavku donosimo dio intervjua novinara Damira Mrveca koji ga je posjetio u Modriči.
Došavši u Modriču, gradić u Bosanskoj Posavini, nije bilo dvojbe oko pitanja koji je nogometaš u tom kraju najpopularniji. Odgovori su bili: Guto, Folcika, Krba. Naravno, riječ je o jednom čovjeku s tri nadimka – Nikoli Nikiću, legendarnom nogometašu sarajevskog Željezničara, danas treneru Bratstva iz Gračanice. Bila je to sjajna generacija u kojoj su igrali Škrba, Baljić, Škoro, Šabanadžović, Čilić, Bahtić, Baždarević…
Kakvo je bilo vaše djetinjstvo?
Sjajno. U moje vrijeme nismo imali ništa, a opet imao sam sve. Moji roditelji bavili su se poljoprivrednom, imali smo dosta životinja pa sam uglavnom čuvao krave i guske. Odrastao sam uz brata i sestru i svaki vikend sam jedva čekao da namirim svoje obaveze i odem igrati nogomet po lokalnim turnirima. Kod kuće smo imali voće, povrće, meso, jaja, mast, špek, mlijeko. Nismo uopće trebali ići u dućan. Jedino što nismo imali slatkiše. Doduše, postojao je kolač koji se pravio u vrijeme slave – šape. Ti su se kolači radili jednom godišnje. To su tvrdi kolači koji su mogli stajati godinu dana. Medenjaci su bili hit, ali nije bilo novca da ih se kupi.
Kako ste počeli trenirati nogomet?
Nisam imao neki izbor. U ovom kraju postojala su tri nogometna kluba: Bratstvo, Sloga i Zadruga. U to vrijeme nije bilo organiziranih liga za mlade, već smo igrali vikendom po turnirima.
Ali, zar nije u Modriči bila jaka muška odbojka? Modriča je 1979. godine bila prvak Jugoslavije.
Istina, ali gdje ću ja ovako mali i nikakav u odbojku. Bio sam za nogomet jer sam bio užasno brz, a i volio sam driblati. A brz sam bio zato što sam stalno bježao od pasa. Naime, od kuće do škole imao sam dosta za pješačenje, a svaka kuća imala je psa. Ne jednog, nego tri-četiri. Kada bi koji zalajao, ja po “gasu”. Tako sam stekao brzinu. Uglavnom, netko od skauta gledao me na jednom seoskom turniru i pitao me bih li htio igrati za Modriču. Nisam htio ići daleko od kuće pa sam prihvatio poziv. Ma, problem je bio što sam dugo išao u školu. Triput sam pao u gimnaziji. Nije mi išla matematika. Brojke nikako nisam volio. Tko zna koliko puta su me prevarili kada su mi brojili plaću.
Prvi automobil?
Mercedes. Moram priznati da sam vozački polagao dvije godine. Došao instruktor, izašao iz auta i kaže: “Hajde, sjedni!” Razmišljam gdje ću i sjednem na mjesto suvozača, a on me gleda i počne se smijati. Na početku su mi govorili da nikako ne vozim sam, nego da uvijek netko mora biti uz mene u automobilu. I tako kupim Mercedes, a on dugačak. Ne vidim naprijed, ne vidim otraga. Mislim da sam ga tada platio 20.000 njemačkih maraka. A kupio sam Mercedes samo zato da bih se napravio važan pred suigračima koji su redom vozili Yugo, Stojadin, Fiat 1300…
Kako ide čuvena priča s vašim prvim letom avionom?
Prvo su mi suigrači podmetnuli cipele dva broja manje. Natekla mi noga poput somuna. Ulazim u avion, a on veći od cijelog mog sela. Mene počele boljeti noge, ovi moji viču: “Skini cipele!” Meni vruće, oni viču: “Otvori prozor!” Onda su me izradili tako da sam zvao runde cijelom avionu i na kraju mi sve to naplatio Bahtić. Nisam znao da je piće u avionu besplatno.
Iz Modriče ste otišli u Zvijezdu iz Gradačca.
Kada sam došao u Gradačac, trener je pitao svog predsjednika: “Što ste mi doveli ovoga? Nikakav je, malen, zgrbljen, slabašan.” No, čovjek koji me preporučio umiješao se i rekao: “Pa nije došao na izbor ljepote, on će svoje znanje i kvalitetu pokazati na terenu.” Tako je i bilo. Zvijezda je u to vrijeme ušla u drugu jugoslavensku ligu i preuzela primat ovoga kraja od Jedinstva iz Brčkog.
Imali ste priliku zaigrati za Crvenu zvezdu?
Da, preko nekih prijatelja dobio sam priliku da odem na probu u Beograd. Došao sam dan prije. Prvi put u velikom gradu. Sve mi je bilo čudno. Odem tako u zoološki vrt i tamo pojedem 24 kuglice sladoleda. Nikad u životu nisam jeo sladoled pa me ponijelo. I preko noći dobio sam upalu pluća i nisam mogao doći na probu. Od tada više ne jedem sladoled.
Dobre igre i pogodci doveli su vas i do prve jugoslavenske lige?
U samo tri dana dolazili su ljudi iz Čelika i Željezničara. Na kraju sam se odlučio za Željezničar jer mi je njihov predstavnik, Velija Bečirspahić, rekao: “Voliš li više ići u Zenicu ćirom (lokalni vlak, op. p.) ili u Rusiju avionom?” A ja kao dijete nikad nisam ni vidio avion. Zapravo, vidio sam ga kada bi preletio preko moga kraja. I tako odem na probu i ostanem. Odlazak u Željezničar za mene je bio kao odlazak na Mjesec. Jugoslavenska liga u to je vrijeme bila najjača liga u Europi. Nitko nije mogao u inozemstvo dok ne napuni 28 godina i zato je u svakom klubu bilo po pet-šest vrhunskih igrača. Naša druga liga bila je jača od Bundes lige u to vrijeme, a Željo je poslije velike četvorke bio najpopularniji klub u Jugoslaviji. Te se godine Ivica Osim vratio iz Strasbourga i napravio je strašnu momčad. Predsjednik sportskog društva tada je bio Rizo Selmanagić, direktor UPI-ja. Tada je bilo: Tito, ambasador i direktor UPI-ja. Tri možda i najveće ličnosti u Jugoslaviji.
Cijeli intervju pročitajte OVDJE.