Nikolina Ćaćić boks je počela trenirati zbog zdravstvenih problema, a danas je prva hrvatska boksačica u povijesti koja je nastupila na olimpijskim igrama. Bilo je to u Tokiju 2021. godine. Pobijedila je u prvom kolu, a potom ispala. Najbolja hrvatska boksačica i dalje marljivo radi usprkos teškom djetinjstvu i okruženju u kojem je odrastala. Upravo boks je bio njezina slamka spasa.
Nikolina Ćaćić sjajno je otvorila ovu godinu. Osvojila je broncu na jakom međunarodnom turniru u mađarskom gradu Debrecenu, no još uvijek čeka normu za Olimpijske igre u Parizu. Prva sljedeća prilika bit će turnir krajem veljače, a poslije toga još je zadnja šansa u Bangkoku, u ožujku.
Otkud boks kao odabir sporta i kakva je bila kao dijete otkriva nam Nikolina
– Zašto boks? Hm, kao dijete dosta sam upadala u razne probleme. Bila sam vrckava, stalno na biciklu i nikad me nije bilo doma. Nisam se uopće vidjela u sportu, nisam bila sportski tip. Baš nijedan sport me nije privlačio. No, kako sam naglo izrasla počela su me boljeti leđa i liječnik mi je preporučio da se počnem baviti nekim sportom. Zbog bolova u leđima kriv je naravno bicikl. I tako me tata odveo kod jednog svog prijatelja na boks u Sesvete, govori nam Nikolina Ćaćić.
– On je tamo bio kondicijski trener i kod njega sam trebala samo odrađivati vježbe. No, jednog dana se nije pojavio u dvorani, pa sam završila u natjecateljskoj boksačkoj skupini. Tog dana radio se popis članova koji će nastupiti na prvenstvu Hrvatske. Trener me pitao bih li željela tamo nastupiti i pristala sam bez obzira na to što nisam imala pojma o boksu ni pravilima.
– Nakon dva tjedna treninga otišla sam na prvenstvo Hrvatske i osvojila zlato. Iskreno, ne znam kako sam pobijedila, bila sam u velikom strahu i stresu i uopće se ne sjećam kako sam pobijedila. Znam da je bila jako teška borba. Bila sam kadetkinja, imala sam 13 godina i znam da je moja tadašnja suparnica u finalu bila puno iskusnija. Meni se svidio taj osjećaj pobjede.
Kako su roditelji reagirali kada ste im rekli da idete na prvenstvo Hrvatske u boksu?
– Ne biste vjerovali, ali sjajno su reagirali. Uostalom, tata me doveo u boksačku dvoranu, bavio se hrvanjem. Mama se u mladosti bavila društvenim plesovima i danas gleda sve moje meče. Na kraju krajeva, boks me ispunjavao srećom, priča nam Nikolina Ćaćić. Više nisam dolazila kući navečer tužna, nisam više plakala. Bok me izvukao iz lošeg društva, iz lošeg kvarta. Sa 17 godina sam odlučila da ću živjeti od boksa. Boks je moj drugi prijatelj.
Moj savjet roditeljima: Šaljite djecu u sportske klubove i nećete požaliti!
Što znači loše društvo?
– Znate, kako je. Bilo je tu svega, krađe, alkohola, droge. Nisam uzimala nikakve droge, ali sam odrastala uz takvo društvo na klupici u kvartovskom parku. Da nije bilo boksa možda bih ja završila na istoj toj klupici. Moj savjet svim roditeljima: šaljite djecu u sportske klubove i nećete sigurno požaliti!
Samo boks
Jeste li nakon osvajanja naslova prvakinje Hrvatske s 13 godina pomislili – to je to, to je sport kojim ću se dalje baviti?
– Nisam tako daleko razmišljala o tom trenutku. Lijepo je bilo pobijediti, ali sigurno nisam razmišljala kako ću jednog dana nastupiti na olimpijskim igrama. Dan kada sam odlučila da ću se baviti boksom bio je kada sam napunila 17 godina. Na svoj rođendan rekla sam treneru – želim živjeti od boksa, mogu trenirati i triput dnevno u dvorani. I evo, nekako za sada uspijevam u toj svojoj želji. U proteklih sedam godina nisam gledala koliko sam zaradila, ali imam onoliko koliko mi treba. Moram se tu posebno zahvaliti Hrvatskog olimpijskom odboru koji mi financijski pomaže i omogućili su mi da budem članica MORH-a. Još sam u programu mladih olimpijskih nada ,pa i tu se nađe pristojan budžet za rukavice, opremu, vitamine…
Razmišljate li jednog dana o profesionalnom boksu?
– Ne. San mi je olimpijski ring, olimpijska medalja. U profesionalnom boksu samo se radi o novcu, a sve ostale vrijednosti nisu bitne. To je put kojim ne želim ići. Sviđa mi se ideja da promoviram čisti, pravi sport.
U Tokiju niste mogli iskusiti što su prave Igre jer je bilo ograničeno kretanje zbog koronavirusa.
– Istina, ali mi je bilo posebno, jer su to bile moje prve Igre. Žao mi je što nisam išla na svečano otvaranje, no nisam mogla jer sam drugi dan boksala. Da sam mogla ići gledati druge sportove gledala bih atletiku i veslanje.
U kakvu vas je osobu boks oblikovao?
– U radnu i discipliniranu.
U ringu je neka druga Nikolina
Imate li tremu kada ulazite u ring na velikom natjecanju?
– Uvijek. Prije meča sam hladna i ozbiljna, gledam samo u jednu točku. Ne želim da me ništa poljulja. Imam svoju rutinu, kao robot sam.
Jesu li Nikolina u ringu i Nikolina izvan ringa iste osobe?
– Nisam ista osoba. U ringu moraš imati instinkt za preživljavanje inače te suparnica “pojede”. Izvan ringa sam mirna, tiha, povučena…
Jeste li ikada bili nokautirani?
Ne, za sada. Kod djevojaka nisu tako često nokauti da se ne možeš dignuti s poda. Uglavnom su to nokauti gdje sudac broji.
Puno se trenira?
– Dvaput dnevno svaki dan. Inače, moram spomenuti da sam prvo trenirala u klubu Sesvete, a onda smo moj trener Franjo Kristić i ja prešli u klub Omega. Tu su nam dali sve uvjete, ti ljudi su bili uz mene kada primjerice u frižideru nisam imala ništa. Osjećam da sam ovdje dio jedne velike obitelji.
Najviše volim jesti slatkiše, ali ako trener kaže da ne smijem držim se toga koliko god dugo treba
Kakva je situacija s hranom?
– Unazad nekoliko godina stalno sam skidala kilažu, sada sam na 57 kilograma i tijelo je već stasalo. Mislim da ću na ovoj kilaži stati, nije više lako skidati kilograme. Naravno, uvijek pazim na prehranu. Nije to sad neka stroga dijeta, više bih to nazvala suradnja s nutricionistima. Najviše volim jesti slatkiše. Jako volim slatko, a to je najgore. Donesite mi samo jednu veliku Milku i ja sam sretna. Naravno, kada mi trener kaže da ne smijem jesti slatko, mogu se toga držati tri mjeseca. Ali kada mi kaže da mogu pojesti nešto slatko – uh, onda je ajme meni.
Jeste li ikada bili u situaciji da izvan ringa i dvorane morate upotrijebiti svoje boksačke vještine?
– Nisam i hvala Bogu da nisam. Iskreno, da dođe do takve nekakve situacije radije bih pobjegla nego ulazila u sukob.
Slobodno vrijeme?
– Nađe se. Volim ići u kino, na čaj. Volim šetnje, volim otići u Zoološki vrt. Kada nije sezona volim i izaći u noćni život, no razlika je ta što se od tog izlaska oporavljam četiri dana, a moji vršnjaci šest sati. Ljeti idem u Istru. Od filmova volim gledati drame i to psihološke te hororce.
Jeste li gledali kultni film “Djevojka od milijun dolara?
– Jesam, ali me nije “kupio”. Nisam neki obožavatelj boksačkih filmova. Volim igrati i video igrice. Dosta vremena mi oduzima i studiranje na Aspiri, smjer sportski menadžment. Treba dosta učiti u slobodno vrijeme. Mogu reći da sam štreber, sve naučim od A do Ž.
Najdraža borba, najdraža pobjeda?
– Prva na olimpijskim igrama u Tokiju. Najdraže mi je kada uđem u finale bilo kojeg velikog natjecanja. Tu mi uvijek srce zatitra, zaključila je Nikolina Ćaćić.
Fotografije: Domagoj Sever