Shin Takahashi: “Radim 100 sati tjedno i to me čini sretnim.”

Što je kiropraktika? Zašto se još i danas smatra alternativnom medicinom? S kakvim se problemima najčešće susreću pacijent koji svakodnevno dolaze u ordinaciju u Martićevoj, objasnio je doktor kiropraktike Shin Takahashi, koji u Zagrebu živi i radi od 2007. Otkriva nam razlike između hrvatske i japanske kulture, koliko se teško bilo prilagoditi totalno drugačijem načinu života, te kakvi su Japanci gurmani.

– Završio sam Palmer College of Chiropractic u Iowi, u SAD-u. To je podrijetlo kiropraktike, najstariji i najveći studij kiropraktike na svijetu. Kvaliteta obrazovanja jednaka je kao da postanete M.D. (liječnik u SAD-u). Više od trećine svih vrhunskih kiropraktičara koji rade u cijelom svijetu su s mojeg sveučilišta.
Nakon što sam diplomirao, dobio sam nekoliko ponuda iz različitih zemalja, što je uobičajeno za diplomirane doktore kiropraktike (D.C. = doktor kiropraktike). Dobio sam ponude iz Njemačke, Nizozemske, Singapura itd. no, Hrvatska je zvučala vrlo cool i egzotično 2007. kad sam bio pred diplomom. Zato sam odlučio izazvati samog sebe da pružim pravu kiropraktiku u novoj kulturi, na novom jeziku i novim ljudima!

shin_takahashi — **Shin Takahashi u Zagrebu živi i radi od 2007.**

1895.

– Povijest kiropraktike započela je 1895. godine kada je Daniel David Palmer iz Iowe napravio prvi kiropraktički tretman na djelomično gluhom domaru, Harveyu Lillardu. Dok je Lillard radio bez majice u Palmerovom uredu, Lillard se sagnuo da isprazni kantu za smeće. Palmer je primijetio da Lillard ima kralježak izvan pravilnog položaja. Pitao je Lillarda što se dogodilo, a Lillard je odgovorio: “Pomaknuo sam se u krivom smjeru, čuo sam ‘pucketanje’ u leđima i tada sam izgubio sluh”. Palmer, koji je također bio uključen u mnoge druge filozofije prirodnog liječenja, rekao je Lillardu da legne licem prema dolje na pod i napravio je tretman. Sljedećeg dana, Lillard je rekao Palmeru: “Čujem galamu na ulicama“.
Kiropraktičari su već prepoznati kao primarni pružatelji zdravstvene njege u mnogim zemljama, poput SAD-a, Kanade, Velike Britanije, Australije, Novog Zelanda, Njemačke, Švicarske, Francuske, Španjolske i drugdje.
Međutim, financijski je vrlo teško napraviti studij kiropraktike u različitim zemljama, uglavnom zato što je nimalo ne sponzorira farmaceutska industrija. Kiropraktika je potpuno neovisna, prava tradicionalna medicina, tvrdi dr. Shin Takahashi.

shin_takahashi_kceri — Shin Takahashi s kćerima

Deseci pacijenata dnevno prolaze kroz Vaše ruke i odlaze iz ordinacije s osmijehom na licu. S kakvim problemima najčešće dolaze?

– Ne nudim niti promoviram svoju kiropraktičku vještinu onima koji za nju nisu zainteresirani ili imaju pogrešnu, negativnu sliku. Ipak, zadržao sam svoj stav da sam uvijek tu i radim kako bih pomogao onome kome je potrebno. Pravi problem ovdje je taj što ljudi zapravo nemaju puno izbora, pogotovo u pogledu osobne zdravstvene njege. Ako ljudi imaju jake bolove u donjem dijelu leđa, obiteljski liječnik obično im samo da tabletu protiv bolova ili injekciju za prikrivanje simptoma bez liječenja ili čak spominjanja uzroka boli. Ljudi samo čekaju da im se stanje pogorša bez ikakvog odgovarajućeg educiranja.

Poznato je da Japanci izuzetno puno rade i ne znaju za odmor. Kako ste izbjegli zarazu ovdašnjim načinom rada protkanim multipliciranim odmorima tijekom radnog dana i tjedna?
– Prije svega, došao sam u ovu prekrasnu i srčanu zemlju kako bih širio kiropraktiku i bio jedan od 3 najbolja kiropraktičara u Europi. Imam vrlo čist i jasan um uz moju profesiju i o njoj razmišljam 24 sata dnevno. Kako bih se mogao usredotočiti na posao bez ikakvih dodatnih briga, kontroliram i održavam zdrav odnos sa svojom obitelji i bliskim prijateljima. Također brinem za vlastito zdravlje. Usput, nedavno sam konačno postigao to da radim 100 sati tjedno bez žrtvovanja mojih privatnih stvari. To me čini sretnim.

shin_takahashi_obitelj — Supruga Marta s kćerima

Je li bilo teško prilagoditi se potpuno drugačijem načinu života i što vas je najviše privuklo u Hrvatskoj?

– Japan sam napustio kada sam bio prilično mlad i većinu vremena u inozemstvu sam proveo u SAD-u, tako da je novi život u Hrvatskoj bio samo pozitivan i sretan. Izazovi i nevolje već su bili unutar mojeg očekivanja i ovo sam sam izabrao i sam sam došao. Odlučio sam da se ovdje nikada ne žalim ni na što, samo da se fokusiram na ono što trebam činiti i da nastavim to raditi. Volim Hrvate, bogatu, duboku hrvatsku kulturu i odlična domaća jela koja svaka obitelj ima. To je tako topla i nevjerojatna kultura koja nedostaje SAD-u, zemlji masovne proizvodnje i konzumacije.

Japanski jezik je kompliciran za naučiti nama Europljanima, kako ste se Vi snašli s učenjem Hrvatskog?

– Ne samo da je japanski jezik kompliciran, nego izrazi, način razmišljanja koji ovisi o kulturi, vrlo su različiti. Primjerice svi indoeuropski jezici imaju slična gramatička pravila i dolaze od iste religije, dakle imaju slične izraze i način razmišljanja. No Japan ne pripada nijednoj kontinentalnoj kulturi ni religiji tako da je za Japance uvijek veliki izazov pričanje stranog jezika.

– Nažalost, nisam imao vremena da idem na sate hrvatskog jezika pa sam se potrudio slušati kako ljudi pričaju u tramvaju, na televiziji, kako prijatelji međusobno razgovaraju. Polako sam počeo razabirati riječi i spajati ih u rečenice. Pokušavao sam ih koristiti bez oklijevanja zbog straha od pogreške ili stranog naglaska. Uzelo je puno vremena, ali mislim da je to bilo jako dobro za mene kako bih na kraju bio sposoban pričati na hrvatskom.

Što vam najviše nedostaje od života u Japanu?

– Otišao sam iz Japana kad mi je bilo 18 godina i bilo mi je teško kada sam imao 18~22 godina, u vremenu kada sam se najviše želio zabavljati, tada mi je sve nedostajalo u vezi Japana, hrana, stripovi, anime na televiziji, automobili gdje vozač sjedi na desnoj strani, ljudi, sve. No sada sam potpuno smiren i vidim da je ovdje moj dom. Ponekad se vraćam u Japan s obitelji i osjećam da bih mogao odmah s lakoćom početi tamo živjeti, vjerojatno mi ne bi trebalo puno da se ponovo prilagodim na japanski način života, ali pokušavam da mi ne nedostaje ono što nemam. Zadovoljan sam s onime što trenutno imam ovdje.

Kakva je japanska kuhinja u odnosu na hrvatsku? Jesu li Japanci gurmani kao Hrvati?
– Tokyo je grad s najviše restorana s Michelinovim zvjezdicama, što znači da ima jednake ili bolje francuske restorane od onih u Parizu i jednake ili bolje kineske restorane nego u Hong Kongu. Kvaliteta sushija je čudesna. Kad smo kod sushija, u Japanu mu je cijena upola manja nego ovdje, a kvaliteta 200% bolja. Za to bih mogao reći da mi nedostaje, ali nema smisla patiti za sushijem tu jer ima toliko druge bogate i ukusne, domaće hrane kod nas!