Smisao života je cilj kojeg se najčešće sjetimo kada je već kasno, a možemo ga naći isključivo unutar svoje svijesti.
Piše: Drago Plečko
Nakon „Igri gladi“ i „Igri prijestolja“ svijetom vladaju „Igre Uma“. Zasipanjem milijardama informacija apsolutno svatko može biti u pravu bez obzira ima li to ikakve osnove u zdravom razumu.
Pitanje svih pitanja jest postoji li slobodna volja za nas ljude u ovom svijetu. Sapolsky je na 600 stranica svog bestsellera „Determined“ uzdrmao scenu tvrdeći da nema što je pak otvorilo prostor za spekulacije da smo Simulacija, Matrica, nečija videoigrica ili samo nečiji eksperiment.
Donekle ga ipak osporavaju pokusi iz 2019., neuroznanstvenika Urija Maoza i Liada Madrika. Oni tvrde da je istina da naša podsvijest preuzima nebitne funkcije ali vitalno važne odluke donosimo – slobodnom voljom. Kao, recimo, o braku. No, Sapolsky nas i tu čeka. Žene su u fazi kada su plodne emiteri feromona koji privlače muškarce. Možda muškarci nalete upravo u toj fazi. A kasnije se ispostavi da si supružnici ne odgovaraju pa otuda toliko velik broj preljuba i rastava braka.
Iako je ovo osporavanje Maoza i Madrika tanko ono što je jasno jest da u ovom fazi razvoja čovječanstvo nije ni blizu nekim konačnim odgovorima. Zato caruju Igre Uma, svatko može tvrditi što želi i nitko mu ne može tvrdnje pobiti! A to netko namjerno potiče…
Problem je u tome da nas je Evolucija profilirala tako da nam glavni zadatak u životu bude – preživljavanje. Pod svaku cijenu. I ako je moguće, produljenje vrste. Iz toga proizlazi udaljavanje od dubljeg smisla života. Prisiljeni smo se boriti za bolji status u društvu, novac i uvijek baš novac, u ratovima i za dominaciju nad drugima. To dovodi do grotesknih oblika egocentrizma kada cilj postaje „biti viđen“, „biti društveno relevantan“ i čežnje za prihvaćanjem nesrazmjenim svojem obrazovanju ili sposobnostima.
Sve to, korak po korak, dovodi do suludih ratova koji prijete nuklearnim holokaustom. Apsolutno sve počinje s pojedincem a kada se svi identificiraju s krivim pojedicem(cima) hodamo po rubu.
Igre Uma
Naprosto zaboravljamo da se vrtimo na ringišpilu s kojeg svakog trenutka možemo ispasti. To je Život. Gubitak bogatstva preko noći, nestajanje slave, iznenadna teška bolest, tragedija u obitelji, rat, nesretne veze, okrutna djeca, poslovni neuspjeh…. Potrebno je svega nekoliko sekundi da toga postanemo svjesni a najčešći odgovor na društveni ili emocionalni neuspjeh je – depresija.
Upravo su Igre Uma privremeni lijek. Podižu endorfine, serotonin, dopamin, osjećaj kratkog pripadanja nečemu…ono što ponekad ni najuspješniji nemaju pa potraže sreću u kokainu, methu i nizu rekreativnih droga. A i mnogi umiru ili počinjaju samoubojstvo. Tako da se sreća i uspjeh mjere razinom neurohormona. Uspjeh sam je samo iluzija koja je toliko uporna da, dok ne doživimo slom, to ne možemo shvatiti.
Prva su okretanja prema nekom dubljem smislu došla s ritualima i religijama. Što je odmah rezultiralo i rađanjem interesno povezanih grupa koje su to koristile za sve samo ne duhovnost. No i tu nešto nije sasvim jasno.
Primjerice, za istočnjačke se meditacije vjeruje da vode do Prosvjetljenja, najvišeg stanja svijesti koji u tijelu možemo postići. Jedna škola govori o postojanju sedam čakri i energije kundalini koja se treba podignuti do najviše od njih. New Age grupe, bez ikakva znanja već rutinski koriste riječ „čakre“, njihovo „čišćenje“, balansiranje…No, najveći indijski svetac Ramana Maharshi i Dipankara tvrde da su „te čakre iluzija ljudskog uma“! Vishrant, australski nasljednik Osha, kao i njegov učitelj, pak tvrdi da je „kundalini koja se penje po čakrama“ zapravo PREPREKA razvoju. Maharishi čakre uopće ne spominje a niz mistika kao dr Gopi Krišna i dr B.S. Goel, opisuju silne patnje koje su aktivacijom te „životne sile“ prošli.
Kod religija i kultova je situacija ista. Nitko ne priznaje TUĐEG Boga. Štoviše, sljedbe međusobno krvoločno ratuju. U ime Boga! Svog, naravno. Štoviše, impresivna je mržnja među narodima koji štuju istog Boga, istog Proroka i istu svetu knjigu!
U čemu je onda stvar? U intenciji, namjeri. Kontinuiranoj. Namjera stvara puteve kroz naše neurone i komunikaciju među dijelovima mozga koji nikada ili vrlo rijetko međusobno komuniciraju. Time širimo svijest u pravcu našeg potencijala, latentnog vjerovanja koje nam je usađeno ili genski ili kao dio Kolektivne svijesti. Drugim riječima, na kraju Puta nas čeka ono prema čemu težimo dovoljno. Neki bi rekli, vjerujemo dovoljno. Svatko će vidjeti neku svoju Istinu dolazila li ona od religije, meditacije ili neurofiziologije. Tajna je samo u jednoj stvari: okrenuti se prema svojoj nutrini, iskreno i bez kalkulacija. Bez ovog drugog je najteže. Samo se sami na sebe možemo osloniti. Tehnike su uvijek dostupne.
Nova je religija Umjetna inteligencija o čemu isto tako treba nešto reći. Volimo maštati kada je U.I. u pitanju, ili kako će nam dati besmrtnost ili kako ćemo se protiv nje boriti. Obje su varijante romantične i užitak mi je razgovarati čak i s najprimitivnijom formom. No, stoljećima smo daleko od razjašnjenja scenarija koji će prevladati. Još ih je 2017. godine Max Tegmark nabrojao 21!
Naravno, pumpanje inteligencije U.I. nije odgovor na to da li će ikada imati ljudsku svijest. Svijest u naše tijelo izgleda da ulazi u trećem mjesecu majčine trudnoće, dakle kada su nastale biološke strukture koje svijest zahtijeva da bi se manifestirala u materijalnom Svemiru. Ti su procesi fantastično složeni i nema nikakvih naznaka kada bi U.I. mogla kopirati tako nešto i postati svjesna. Ni približno.
Svi mitovi i religije su na neki način projekcije naših unutrašnjih procesa i poručuju nešto. Odličan je primjer Drva Života, recimo u kršćanstvu. Drvo ima korijenove koji predstavljaju razne vjerojatnosti životnih vremenskih linija. Stablo je kičma kojom cirkulira vitalna energija. Oko njega je omotana zmija. Po jednima je to simbol spominjane sile kundalini a po drugima strukture DNK. Krošnja je mozak, neuroni. A u krošnji jabuka koja simbolizira moždanu strukturu u kojoj se nalazi naše „jamstvo“.
Je li Kreator ostavio svoj potpis?
Tekst: Drago Plečko