Ako vam je trenutačno hladno i želite se maknuti od vjetra i kiše, Tokio je idealno mjesto za vas.
Piše: Damir Mrvec
Ugodnih je tridesetak stupnjeva, a zbog visokog postotka vlage lagano ste mokri nakon desetak minuta. Sauna. Čista uživancija. Kada postane tako vruće, dovoljno je otići u bilo koji zatvoreni prostor; klima vas za nekoliko sekundi baš onako lijepo osuši. A klimatizirano je doista sve. Zato su i vožnje metroom ugodne. Osim, naravno, kada je gužva. Tijekom vožnje podzemnom željeznicom 80 posto Japanaca – spava, čita ili je na mobitelu. Navika spavanja ili barem dremuckanja rezultat je činjenice da se Japanac željeznicom vozi ujutro na posao (dok je još pospan) ili uvečer kući (mrtav umoran ili malo pijan, kako koji). Čitanje tijekom vožnje također je vrlo popularno, a u tu svrhu izdavačke kompanije tiskaju milijune knjiga prikladnog džepnog izdanja, namijenjene upravo čitačima u metrou.
Nevjerojatno je kako ti spavači znaju na kojoj stranici treba izaći. Jednom sam se vozio poduži broj stanica i stariji gospodin koji mi je bio nasuprot spavao je snom pravednika. Barem se meni tako činilo. Odjednom, ustao je kao munjom pogođen i izašao. Kako je znao da baš na toj stanici mora izaći?!
Svakog dana oko 11.000 Japanaca zaboravi nešto u vlaku. Na vrhu popisa nađenih stvari uvjerljivo su – kišobrani. Godišnje ih se po vagonima pronađe oko 700.000! Slijede različiti dijelovi odjeće pa knjige, dokumenti, hrana itd. Jedne godine evidentirano je čak 150 kompleta umjetnih zubala i 36 životinja (najčešće psića i mačaka) te 27 urni! A na stanici tokijske četvrti Nogizaka čistačice su pod jednim sjedalom našle gotovo dva metra dugu zmiju. Tokijski metro, s 3,2 milijarde putnika godišnje, najveći je na svijetu po broju korisnika, a njegova stanica Shinjuku drži rekord kao najprometnija željeznička stanica na planetu, kroz koju dnevno prođe više od 3,6 milijuna ljudi. U vrijeme kada ljudi idu na posao i s posla gužve postaju toliko ekstremne da na nekim postajama stoje “oshije”, zaposlenici kojima je jedini zadatak doslovno ugurati ljude u pretrpane vagone kako bi se vrata mogla zatvoriti. Nasuprot tom kaosu stoji gotovo mitska točnost japanskih vlakova, toliko preciznih da se nedavno jedna željeznička tvrtka javno ispričala jer je njihov vlak krenuo sa stanice 30 sekundi ranije.
Kažu da je Tokio u ovo doba najbolje posjetiti. Naravno, ne samo kada je riječ o razgledavanju brojnih atrakcija, nego i jer je sve prilično jeftino. Dobar ručak košta tek desetak eura, vožnja javnim prijevozom je jedan euro, pića se kreću od dva do tri eura. U restoranima i barovima ništa se ne naručuje od konobara. Sve se odvija preko aplikacija. Oni su tu samo da vam donesu naručeno. Uz svako jelo na jelovniku je slika tako da nije bitno je li ili nije na japanskom jeziku. Usluga je nevjerojatno brza. S više restorana s Michelinovim zvjezdicama nego bilo koji drugi grad, Tokio nudi nevjerojatnu paletu okusa, od najukusnijih delicija do jednostavne ulične hrane. Srce te kulinarske scene nekoć je bila tržnica Tsukiji, a danas je to njezina nasljednica, tržnica Toyosu. Život na tržnici počinje dok grad još spava, oko tri sata ujutro, kada pristižu kamioni s golemim količinama svježe ribe i morskih plodova. Posjetitelji mogu svjedočiti užurbanom pregovaranju i slavnim aukcijama tune, na kojima cijene najkvalitetnijih primjeraka dosežu astronomske iznose. Istina, ima stvari koje su skupe. Primjerice ako želite kupiti psa ili mačku. U Tokiju ima jako puno prodavaonica kućnih ljubimaca. Rekao bih da ih ima na svakom kutku. Svaka ta mala životinjica čeka svog vlasnika i teško je odoljeti kad vas gledaju tužnim očima, kao da kažu – uzmite me, molim vas. Sve je to lijepo, ali jedan kućni ljubimac košta između 1000 i 5000 eura. Pa tko voli… Zbog strogih pravila u mnogim stambenim zgradama koje zabranjuju držanje kućnih ljubimaca procvjetala je industrija “kafića za mačke”. U tim kafićima posjetitelji uz naknadu mogu provesti vrijeme mazeći mačke, pronalazeći utjehu i opuštanje koje im je uskraćeno kod kuće.
Inače, Tokio je jedan od gradova koji ima kip psa. Naravno, svi znaju čuvenu priču o psu Hachiku, simbolu bezuvjetne ljubavi i odanosti.
Svakoga dana Hachiko je pratio svog vlasnika, profesora Uena, do stanice Shibuya i tamo ga čekao da se vrati s posla. No jednog dana profesor se nije vratio; preminuo je iznenada na poslu. Unatoč tome, Hachiko je nastavio dolaziti na stanicu svakog dana u isto vrijeme punih deset godina čekajući vlasnika koji se nikada neće vratiti. Njegova priča postala je toliko poznata da su mu ljudi donosili hranu i vodu, diveći se njegovoj nevjerojatnoj vjernosti. Danas, na mjestu na kojem je nekoć čekao, stoji njegov brončani kip koji podsjeća milijune prolaznika na snagu odanosti. Ironično, taj spomenik stoji usred najprometnijeg raskrižja na svijetu – Shibuya Crossinga. To je mjesto organiziranog kaosa na kojem se, kada se uključi zeleno svjetlo za pješake, rijeka od više od 2000 ljudi slijeva sa svih strana. Procjenjuje se da u jednom danu ovim raskrižjem prođe gotovo milijun ljudi, a Hachikov kip nijemo svjedoči tom ljudskom mravinjaku, kao tihi spomenik u vrtlogu modernog života.
U četvrti Shinjuku, poznatoj po futurističkoj arhitekturi i moru neonskih reklama, prolaznike iznenađuje divovska 3D mačka koja se pojavljuje na golemom ekranu na vrhu zgrade, igra se i promatra grad ispod sebe, stvarajući nadrealan prizor. Grad je dom prvog Disneylanda izgrađenog izvan Sjedinjenih Američkih Država, a njegov Tokijski toranj, inspiriran pariškim Eiffelovim tornjem, prebojava se svakih pet godina u procesu koji traje punih godinu dana. Svakodnevni život prožet je tehnologijom na najneobičnije načine; automati za prodaju ne nude samo pića i grickalice nego i kruh u konzervi, svježa jaja ili cigarete.
Što se tiče zabave, tu prednjače igraonice i karaoke. Eh, karaoke. Nisam mogao ne prisjetiti se Kumamota 1997. godine. Taj grad bio je tada domaćin Svjetskog prvenstva u rukometu. Karaoke su bile nešto što se nije smjelo propustiti. Skupina hrvatskih novinara okušala se u karaokama, neki manje uspješno. Na kraju večere malo smo se opustili. Tako sam na neku japansku muziku bez problema počeo pjevati “Ja se konja bojim”. Japanci su bili toliko oduševljeni da su počeli pljeskali i vikati: “Još, još.” Nema problema, drugih moj hit bio je “Mala Čiči”… Dok na Zapadu karaoke često podrazumijevaju pjevanje na pozornici pred nepoznatim ljudima, u Japanu dominira koncept privatnih soba. Jedan od najpoznatijih lanaca svakako je Karaoke Kan, čija je podružnica u živahnoj četvrti Shibuya stekla svjetsku slavu zahvaljujući filmu Sofije Coppole “Izgubljeni u prijevodu”. Filmski entuzijasti mogu čak rezervirati sobu 601 i rekreirati poznatu scenu. lanac Pasela Resorts podiže ljestvicu na novu, luksuzniju razinu. Ovdje karaoke postaju prava tematska avantura, s jedinstveno uređenim sobama koje će zadovoljiti i najzahtjevnije ukuse. Možete pjevati okruženi motivima iz popularnih anime serija poput “Evangeliona”, opustiti se u sobi koja imitira tradicionalnu japansku javnu kupaonicu ili odabrati prostoriju s bazenom s lopticama, idealnu za obitelji s djecom. Lanac Big Echo nudi raznolik izbor soba prilagođenih kako solo pjevačima tako i velikim grupama. Posebno su popularne njihove tematske sobe, među kojima se ističe ona posvećena globalnoj ikoni Hello Kitty, privlačeći obožavatelje svih uzrasta. Za obitelji koje traže cjelodnevnu zabavu Rainbow Karaoke u Shibuyi nudi savršeno rješenje s prostorijama opremljenim bazenima s lopticama za najmlađe, ali i sobama s pravim instrumentima i pozornicom za one koji se žele osjećati kao članovi rock benda. S druge strane spektra nalazi se Uta Hiroba, lanac poznat po iznimno pristupačnim cijenama, što ga čini idealnim izborom za studente i sve one koji paze na budžet, dokazujući da vrhunska zabava u Tokiju ne mora biti skupa.
U Hrvatskoj je roštilj u prirodi neizostavan dio tjedna. I Japanci imaju posebna mjesta za roštiljanje. Ali ne u prirodi, ne u parku, nego na vrhovima velikih trgovačkih centara. Tako je na vrhu Aqua Cityja, jednog od brojnih trgovačkih centara, napravljeno mjesto za druženje. Tko želi, lijepo dođe, zauzme poziciju, a na svakih nekoliko metara postoje veliki električni roštilji. Dakle, treba samo donijeti meso, piće i okupiti društvo. I zabava može početi. Ali problem je kako izdržati više od pola sata na vrućini uz veliku vlagu u zraku. Nisam isprobao, premda su mirisi bili prilično primamljivi. S druge strane pogled na imitaciju Kipa slobode, u pozadini Dugin most, jedan od najljepših mostova u Japanu, obližnja plaža, doduše bez kupača…
U srcu futurističke tokijske četvrti Toyosu umjetnički kolektiv teamLab stvorio je svijet koji prkosi tradicionalnim definicijama muzeja. Od trenutka kada zakoračite unutra, od vas se traži da skinete obuću i bosi krenete na putovanje koje će angažirati sva vaša osjetila. Hodanje kroz vodu, dodirivanje digitalnih projekcija koje reagiraju na vašu prisutnost i kretanje kroz prostore koji se neprestano mijenjaju, sve to stvara jedinstven spoj između čovjeka, umjetnosti i tehnologije.
Svaki kutak teamLab Planetsa priča svoju priču. U “Vodenom području” jedna od najpoznatijih instalacija je “Crtanje po vodenoj površini stvoreno plesom koi šarana i ljudi: Beskonačnost”. Ovdje posjetitelji gaze kroz vodu do koljena dok se oko njih projiciraju digitalni koi šarani koji se pretvaraju u cvijeće kada dođu u kontakt s ljudima. S druge strane, “Vrtno područje” nudi bijeg u nadrealnu prirodu. Instalacija “Plutajući cvjetni vrt; Cvijeće i ja smo istog korijena, Vrt i ja smo jedno” sastoji se od tisuća živih orhideja koje vise sa stropa i pomiču se gore-dolje kao odgovor na prisutnost posjetitelja, stvarajući osjećaj lebdenja u moru cvijeća. Najnoviji dodatak, prostrano područje “Šume”, donosi potpuno novu dimenziju iskustva, usmjerenu na pokret, istraživanje i kreativno učenje. Ovaj se segment sastoji od tri dijela među kojima su “Atletska šuma”, “Park budućnosti” i “Šuma za hvatanje i skupljanje”. “Atletska šuma” je prostor temeljen na konceptu “razumijevanja svijeta kroz tijelo”, gdje posjetitelji svladavaju trodimenzionalne prepreke i kreću se kroz dinamične instalacije koje potiču fizičku aktivnost i prostornu svijest. “Park budućnosti” edukacijski je projekt koji potiče zajedničko stvaranje i kreativnost, omogućujući posjetiteljima da njihovi vlastiti crteži ožive unutar digitalnog ekosustava. Konačno, “Šuma za hvatanje i skupljanje” poziva posjetitelje da s pomoću aplikacije na pametnom telefonu “hvataju” različita digitalna stvorenja, uče o njima i stvaraju vlastitu kolekciju.
Ljubitelji sporta itekako su dobrodošli ovdje. Tokio je dvaput bio domaćin Olimpijskih igara, 1964. i 2020., te dvaput domaćin Svjetskog atletskog prvenstva, 1991. i 2025. Bejzbol ili “yakyu”, kako ga Japanci nazivaju, nije samo sport u Tokiju; to je kulturna institucija, strast koja prožima svakodnevicu milijuna ljudi s intenzitetom koji često nadmašuje onaj u Sjedinjenim Američkim Državama, zemlji iz koje je potekao. S jedne strane su legendarni Yomiuri Giantsi, najstariji i najtrofejniji profesionalni tim u Japanu, svojevrsni “New York Yankeesi” japanskog bejzbola. Njihova baza navijača je velika. S druge strane su Tokyo Yakult Swallowsi, čije su utakmice poznate po jedinstvenoj atmosferi i prepoznatljivom “plesu s kišobranima” kojim navijači slave svaki postignuti bod. Svaka momčad ima svoje orkestre, svaki igrač svoju pjesmu.
Tokio je epicentar sumo svijeta, a legendarna dvorana Ryogoku Kokugikan njegovo svetište. Tri puta godišnje – u siječnju, svibnju i rujnu – ova arena postaje poprište velikih sumo turnira, poznatih kao Honbasho, kada se najbolji borci (rikishi) u zemlji bore za carski pehar i vječnu slavu. Atmosfera tijekom turnira je naelektrizirana; tisuće gledatelja u gotovo potpunoj tišini prate rituale pročišćavanja solju i psihološku bitku pogleda prije nego što se dva kolosa sudare uz gromoglasan udarac. U svijetu suma ne postoje klubovi u zapadnjačkom smislu, već “staje” (heya), zajednice u kojima borci žive, jedu i treniraju pod strogim nadzorom svojih učitelja. Jedna od najcjenjenijih, Takasago stable, iznjedrila je brojne prvake najvišeg ranga (yokozuna), čime je stekla mitski status. Za one koji ne mogu prisustvovati turniru, mjesta poput “Sumo kluba Asakusa” nude priliku za promatranje treninga i upoznavanje s ovim jedinstvenim svijetom.
Nogomet je sve više u usponu. Od osnutka profesionalne J. League 1992. godine popularnost nogometa nezaustavljivo raste, a Tokio je dom nekih od najvažnijih klubova u zemlji. Predvodnik je Tokyo, klub koji se natječe u najvišem rangu, J1 League, i čije plavo-crvene boje ponosno predstavljaju prijestolnicu. Uz njih, tu je i Tokyo Verdy… Džudo, kao olimpijski sport koji je potekao iz Japana, ima posebno mjesto, a dvorana Kodokan smatra se svjetskim sjedištem ove vještine. Diljem Tokija postoje stotine dojoa, škola i centara za obuku u kojima se ova vještina prenosi s generacije na generaciju. Ovdje nema profesionalnih momčadi koji se natječu za milijunske ugovore.
Tekst i foto: Damir Mrvec