– Neki kažu prelud, neki kažu sanjar, neki kažu Petar Pan. Ja kažem “Romano”, jer to je sve što znam. Teško mi je sebe opisati jer se još uvijek tražim, a iskreno, niti ne volim te kategorizacije. Znam da sam uvijek više manje radio ono što sam osjećao da je ispravno, dok sam u isto vrijeme pokušavao slijediti neke svoje “snove” ili fiks ideje, kako bi moji prijatelji rekli i ne obazirati se previše na to što drugi govore. Uvijek će biti ljudi koji pričaju, pogotovo na otoku, tako da vjerujem da treba samo raditi ono što isključivo tebe čini sretnim (naravno, dokle god to ne ugrožava ljude oko tebe), tim je riječima Romano Malečić ukratko opisao sebe, a on koji ga poznaju najbolje znaju što najbolje znaju što je sve u životu napravio ovaj humanitarac, pustolov, volonter.
Trenutačno je na Kanarima, prije toga bio je na Islandu, Engleskoj, Nizozemskoj, Malti, Tanzaniji… Mogli bismo reći, nema gdje ga nema. Za ljubav prema putovanjima kriv je, kaže Romano Malečić, naš najsunčaniji otok.
– Za sve krivim taj mali otok ispod sunca… Hvar. Najlipše misto na svitu!
– Odrastajući tamo, dao mi je sve što sam mogao poželjeti, no kasnije mi je postao mi nekako premalen. Počeo me gušiti, jer tamo svatko svakoga zna i sve zna. Ili barem tako misle. I zbog toga sam već prije završetka srednje osjećao potrebu da pobjegnem. I jesam. Već sam četiri godine stalno na putu, ali vratim se kad svijet postane prevelik. Najčešće ljeti, jer nema do ljeta na Hvaru.
Isto tako, znao sam da po završetku srednje škole ne želim odmah upisivati fakultet, jednostavno nisam bio spreman. Bio sam izgubljen i nisam znao što želim. Bilo mi je nezamislivo i smiješno, da ja, s tek navršenih 18 godina, kad se tek zapravo počinjem definirati i razvijati kao osoba, moram donijeti jednu od najvažnijih odluka u životu – što upisati? Ili u prijevodu, čime se želim baviti veliku većinu svojega života?
“Mama, ja preksutra idem u Tanzaniju!”
U jeku pandemije koronavirusa 2020. godine, Romano Malečić otišao je volontirati u Tanzaniju. Plan je bio ostati dva mjeseca, a vratio se nakon godinu dana. Bila je to jedna od rijetkih zemalja bez restrikcija, nakon što je tadašnji predsjednik John Magufuli cijelu pandemiju proglasio lažnom, jer je testirajući voće i životinje dobio pozitivan rezultat covid testa.
– Za sve je kriv covid, ali iskreno, bila je to “last-minute” odluka. Vidio sam da sve polako zatvara, a zbog straha da ću opet zapeti u Hrvatskoj, gledao sam gdje bih mogao pobjeći i saznao da je Tanzanija još uvijek otvorena, bez restrikcija. S obzirom na to da mi je oduvijek bio san volontirati baš u Tanzaniji, nije bilo pitanje kad, nego sad ili nikad. Svjestan svoje odluke postao sam tek po slijetanju u Tanzaniju, u trenutku kad nisam znao niti gdje ću spavati, niti što ću uopće sa sobom.
– Kao i uvijek, karte su se brzo posložile i upoznao sam lokalca koji mi je pomogao pronaći volontersku organizaciju. Plan je bio ostati dva mjeseca, no “zaglavio” sam. Što zbog korone, što zbog izgradnje škole u kojoj sam sudjelovao, što se pak sasvim slučajno dogodilo. Tek kad je škola bila završena, vratio sam se na svoj otok. Teško da godinu dana i sve emocije stanu u par rečenica. Koja nostalgija…
Uistinu, teško stane, no velika Romanova želja da pomogne tamošnjoj djeci i namjera da to i realizira, uspjela je. S obitelji i prijateljima putem društvenih mreža uspio je prikupiti financijska sredstva kako bi djeca uz školu dobila i potrebni pribor.
“Jedna od velikih želja oduvijek je bio put na Island”
– Island mi je oduvijek bio san. Što zbog polarne svjetlosti, što zbog nevjerojatne prirode, ali i zbog toga što je otok. Kažu da možeš bježati od otoka, ali uvijek se otoku vraćaš. Pa ako ne svom Hvaru, onda eto, Islandu. Isto tako, oduvijek sam želio stopirati Ring Roadom u nadi da ću uhvatiti auroru.
– Kad mi se pružila prilika, po povratku iz Amerike, a nakon ljetnog Interraila Europom, skroz spontano, čak ovaj put i par tjedana prije (a ne danas za sutra), naletio sam na jeftine aviokarte. Poslao sam poruku Anji, jer nema mi draže suputnice od nje, a s obzirom na to da je luda kao i ja, ne treba joj puno. I eto. Imali smo karte, a plan, kao i inače, nismo.
– Bio je to moj prvi odlazak na Island. Rekao bi čovjek “mali otok, par dana dosta”. No, to definitivno ne vrijedi za Island. Ima toliko toga… od vulkana, gejzira, plaža, ledenjaka, slapova, špilja, kanjona, izvora tople vode, fjordova do glavnoga grada Reykjavika. Proveli smo dva tjedna kampirajući i stopirajući uz Ring Road, cestu koja kružno vodi po cijelom otoku, što je nama bilo sasvim dovoljno. Ali u pravilu, ako želite zaokružiti otok, kao mi, manje od deset dana nije dovoljno.
Ako je vrijeme loše, pričekaj pet minuta i trebalo bi biti još gore.
– U pravilu nema pravila, što se vremena tiče. Ovdje kažu, ako je vrijeme loše, pričekaj pet minuta i trebalo bi biti još gore. U jednom momentu sunce sja, u sljedećem pada kiša, pa snijeg, pa je najavljen uragan. Tako se i nama dogodilo. Zaspali smo s aurorom, a probudili se u oluji, promočenog šatora i izdanog upozorenja od policije i vlade da će zbog nevere i naleta vjetra do 200km/h, sve ceste isti dan biti zatvorene, te su pozvali građane da ostanu u kućama. Opet, na račun dobrih ljudi, koji ima posvuda, snašli smo se i preživjeli.
Teta Nata nam je doslovno spasila glavu
– Kakvi su ljudi? Ovisi na koga naletiš, valjda, a privlačiš ono čime zračiš. Na stranu filozofiranje. Ne vjerujem baš u stereotipe, ali mi smo stvarno imali sreće što se ljudi tiče, jer smo se praktički cijelo vrijeme oslanjali na njihovu dobru volju.
– Nije nas nitko trebao pokupiti kad smo čekali pokraj ceste, a jesu, i to 33 puta. Toliko nam je trebalo da zatvorimo krug. Isto tako, nitko nas nije bio dužan ugostiti kad smo bježali od uragana i nevere, ali je. Teta Nata, naša žena koja već duže vrijeme živi na Islandu. Ona nam je doslovno spasila glavu. Dala nam je krov nad glavom ispod kojeg smo proveli dvije noći, dok se ceste otvorile nisu i vjetar smirio. Razmijenili smo priče, smijeh i suze. Nahranila nas je teta Nata, onako kako samo naši znaju. I dok se tako nahranjeni prvi put u tjedan nismo smrzavali više u šatoru, nego ležali u toplom krevetu, sjetio sam se one materine: “Uvik je dobro imati svog čovika”. Uvijek je na kraju mater u pravu, pa i ovaj put. Po tko zna koji put.
– Bilo je ljudi koji su vozili dalje od svog odredišta, samo kako bi nas odbacili do našeg. Ljudi koji su usred noći stajali i vraćali se, samo kako bi provjerili jesmo li dobro.
Ali da, generalno, lokalci su stvarno prijateljski raspoloženi. Smireni ljudi, neopterećeni. Možda je do višeg standarda, a možda samo do otoka.
Trolovi i mitovi
– Osim toga što vjeruju u trolove i mitove, definitivno me se dojmilo koliko je Island organizirana i sigurna država, zapravo najsigurnija u svijetu. Toliko ke sigurna zemlja, da nemaju ni vlastitu vojsku ni mornaricu.
Isto tako, izuzetno drže do ekologije i na svakom koraku možete ili napuniti bocu na “refill” postajama ili ako ste u blizini kojeg od milijun izvora, neće vam trebati ni refill postaja.
– Također, njihovi računi za struju i vodu su ništavni, jer se geotermalna energija koristi za zagrijavanje. Ali možda mi se najviše dojmilo njihovo druženje. Kako se mi družimo po kavama u Dalmaciji na rivama, i to po par puta dnevno, oni se tako druže u bazenima i saunama.
Kruh na Islandu 5 eura
– Gotovo nikad ne jedem u restoranima, jer sam uvijek na budžetu. A pogotovo ne jedem u restoranima na jednom Islandu, u kojem običan kruh košta i otprilike 5 eura. Zato smo mi preživjeli na kruhu, juhama koje smo kuhali na prijenosnom plinu, vodi i keksima.
– Ali iskreno, u razgovoru s lokalcima, saznali smo da nemaju neku značajnu gastronomiju. Jede se bakalar, losos, pylsur tj. islandski hot-dog i dosta sladoleda.
Trenutno si na Kanarima, kakvi su dojmovi i kakvi su planovi za nastavak godine? Koliko god volim Island, hladan je. Uvukla mi se ta hladnoća u kosti, bez obzira na 15 slojeva.
Na kraju, samo san dite s mora naviknut na lito i sunce. Tako da san pobiga u lito. A plan… plan je da i dalje nema plana. Di me vitar odnese…
Romano Malečić
Više predvnih fotgrafija i doživljaja Romana Malečića možete vidjeti na Instagram profilu romano 🌊 (@romanomalecic) • Instagram photos and videos