Postoji li mjesto koje će vam pružiti nezaboravan vikend? Nešto izvanserijsko i izvanzemaljsko. Naravno da postoji. Zove se otok Pag i priča je koja ostavlja bez riječi.
Doći na ovaj otok, a ne kušati sir, pršut i mladu janjetinu ili pak janjetinu s gradela, slastice od skute, te doživjeti autohtone konobe, bila bi u najmanju ruku velika šteta.
Otok soli, čipke, janjetine i sira mjesto je koje će zadovoljiti i ona najistančanija nepca. Očarat će vas zapanjujućim krajolicima oblikovanima burom i solju, prekrasnim plažama, sivim stijenama koje uranjaju duboko u kristalno čisto more. Tu su i vrtovi koji čuvaju priču o tisućljetnim maslinama te najljepša hrvatska trail staza Life on Mars.
Odmah po prelasku Paškoga mosta ovaj vam otok pokazuje svoju surovost. No, to je samo vanjština svega. Istražite li ga malo dublje, vidjet ćete da je idealna i vrlo “topla” destinacija srdačnih domaćina. Savršeno mjesto za produženi vikend odmor.
Prva stanica po dolasku na otok je Paška sirana, mjesto odakle dolaze delicije koje nam godinama izazivaju zazubice. Ovo je najstarija sirana na otoku s gotovo 80 godina tradicije. Prva je stvorila brend Paški sir, komercijalizirala ga, slala na natjecanja, te i danas osvaja medalje gdje god se pojavi. Godišnje iz ove sirane izađe 80 tona sira, za što je potrebno 56 000 litara mlijeka.
Martina Pernar, direktorica marketinga Paške sirane objasnila nam je da je najbolji majski (svibanjski) sir zbog bujne vegetacije. Cijeli proces prerade ima tri faze: pasterizacija, proizvodnja i salamurenje. S ponosom nas je provela kroz sve faze, te smo se iz prve ruke uvjerili koliko je to težak posao. Usprkos tome što danas teško nalaze radnike, činjenica jest da ima onih koji su tu i po 40 godina. Sirana je kažu dio njihove tradicije i na neki način dio obitelji.
Paška sirana je ogroman pogon, moderniziran, ali u konačnici nije jeftin. Ako ste ikada kupili Paški sir u trgovini, mogli ste se uvjeriti da cjenovno nije svima pristupačan. Razlog tome jest kvaliteta, odnosno gospođa ovca i surovi otočki uvjeti. Uz to, Paška sirana svojim kooperantima, od kojih otkupljuju mlijeko ovce, plaća više od 2 eura za litru.
Razlika između mladog i starog Paškog sira
Osim što se razlikuju okusom i bojom, mladi sir je onaj koji dozrijeva unutar godine dana i blažeg je okusa. Stari sir je pikantan, nešto tvrđi, tamnije je boje, te dozrijeva više od godinu dana.
Još jedan proizvod s dugogodišnjom tradicijom je skuta, albuminski sir bijele boje, lagane konzistencije i velike nutritivne vrijednosti. Zbog proteina sirutke ima visok udio esencijalnih aminokiselina, a na 100 g ima 11 % proteina i sadrži samo 4 g masti. Radi se od sirutke koja se zagrijeva sve dok se njezini proteini (albumini) ne počnu odvajati na površinu. Idealna je za konzumaciju baš u rano proljeće kada je u tijeku mužnja ovaca.
Odlazimo dalje u grad Pag. Stižemo u preslatku malu Konobu Bile u kojoj možete kušati autohtone paške proizvode poput sira, skute, pršuta, maslina i kvalitetnoga otočnoga vina. Ovo je mjesto u kojem održavaju prijateljstva, čuva tradicija i stvaraju priče za nove naraštaje.
Tu ćete pronaći neke od predmeta i pomagala koja su koristili naši stari. Među ostalim, vlasnik konobe Branimir Paro Vidolin otkrio nam je škaldin. To je posuda u koju se stavljala žeravica kako bi se zagrijala prostorija, no često su je žene koristile za grijanje ispod suknje.
Nakon ovih neobičnih priča, dobro nam je došla kratka šetnja starom gradskom jezgrom. Dolazimo do mosta Katine, replike starog mletačkog mosta koji je danas popločen bijelim kamenom i vodi nas do sljedeće stanice. Restoran Na Katine poslužuje tradicionalna jela grada Paga. Krenuli smo s juhom od šparoga sa skutom, a potom nas je oduševilo glavno jelo – janjetina s gradela. Do tada smo janjetinu jeli isključivo s ražnja ili iz pećnice, a s gradela uglavnom ribu. Janjetinu nikad i sama pomisao na tako nešto zvučala je smiješno. Sve dok nismo kušali ovaj autohtoni specijalitet. Mali komadi janjetine posloženi na platu, niti izgledom a kamoli mirisom nisu davali nikakvu naznaku o čemu je riječ. Preporuka svakako, posebno za one kojima intenzivan miris janjetine nije najmiliji.
Za desert smo jeli šantolice (knedle) punjene skutom sa slatkim vrhnjem i sirupom od jagode. Još jedna proljetna slastica, koju nikako nemojte zaobići.
Vozeći se od Paga do Novalje krajolik vam jasno kazuje da ga je tisućama godina oblikovala bura s Velebita s jedne, te jugo, maestral i pripadajuća sol s druge strane. No, upravo su ti surovi uvjeti uvelike pridonijeli svim ranije spomenutim autohtonim proizvodima otoka Paga.
Novalja – naša svjetska priča
Stižemo u Novalju. Bliži se zalazak sunca, a mi ispijamo kavu na rivi hvatajući posljednje zrake ne bi li se još malo ugrijali i uživali u prekrasnom proljetnom danu.
Cijeli taj ambijent vraća nas mislima u daleku prošlost kad je i nastala priča o imenu Novalja. U davna vremena kad su brodovi plovili na vjetar, prirodne uvale poput novaljske značile su spas i sigurnost. Skrovište od nevremena, kiše i jakoga vjetra. Ponekad su brodovi tamo ostajali i više tjedana, sve dok vremenske prilike ne bi dozvolile ponovno isplovljavanje. S obzirom na navedeno današnja Novalja bila je važno pristanište na Jadranskom plovidbenom putu i tada se formiralo naselje nazvano Navalis, odnosno navalia. U prijevodu to znači pristanište, a kasnije je iz toga Novalja i dobila ime.
Svakako najveće otkriće Novalje jest restoran Riva. Srdačno i gostoljubivo osoblje predvodi vlasnik Lukica Štulić koji nas je dočekao s iskusnim znalcem, dugogodišnjim ugostiteljem Igorom Balogom. Od svega što smo ovdje imali prilike kušati u nekoliko dana, ne bismo mogli napraviti ljestvicu najboljega. Jednostavno ovisi što preferirate i s kojim intenzitetom gladi dolazite u restoran.
Dakle, tartar od tune za predjelo, škampi, orada na žaru, tuna u sezamu, rižoto od škampa, divljih šparoga i kozica, makaruni na iglu s kozicama i divljim šparogama. Za desert svakako probajte tortu od skute, o kojoj smo pisali ovdje. Jedino što ovdje ne smijete, jest doći siti. Za ostalo ne brinite, jer ovdje poslužuju domaće i svježe. Sve jasno uz čašu odličnoga vina, koja u dobrom društvu ubrzo prerasta u pravo prijateljstvo.
Smještamo se u sjajnom hotelu Olea, točnije u villama u sklopu hotela, koje su sjajno mjesto za odmor ali i veća druženja i zabave. Vile su šesterokrevetne, na katu s po 3 spavaće sobe (bračni krevet i kupaonica), dok je u prizemlju dnevni boravak s kuhinjom, kupaonicom, a u dvorištu terasa s bazenom. Moderno opremljeno s odličnim sadržajem, wellnessom i restoranom u sklopu hotela, pa ne čudi da su kapaciteti već sad prilično popunjeni, iako ona prava sezona još nije niti blizu.
Life on Mars
Drugi dan na otoku Pagu rezerviran je za outdoor aktivnosti. Najljepšu i najmasovniju trail utrku Life on Mars, koja je ove godine doživjela 6. izdanje.
Samo 12 km od Novalje stižemo u Metajnu, mjesto s kojega kreće lansiranje na Mars.
Staza Life on Mars nije pretjerano zahtjevna, iako surov teren zahtjeva adekvatnu obuću i pažnju na svakom koraku. Ovisno o kondiciji i željama možete ju istražiti u 7, 15 ili 24 km. Što god izabrali nećete pogriješiti, uživat ćete u svakom koraku i čuti kako svaki kamen priča neku svoju marsovsku priču. Upravo taj cijeli ambijent u trenutku će vas odvesti na neki drugi planet.
Organizacija utrke besprijekorna je već godinama, što su prepoznali mnogi natjecatelji, pa je tako 6. Life on Mars srušio sve rekorde i postao najmasovnijom trail utrkom u Hrvatskoj. Više od 1300 natjecatelja iz 19 zemalja svijeta broj je koji sve govori.
Sve se odvijalo pod budnim okom naših heroja iz Hrvatske gorske službe spašavanja, srećom bez većih intervencija. Marsovce su pratili s kopnene i morske strane, dok se za atmosferu u Metajni gdje je bio start i cilj utrke pobrinuo fantastični Infinity band.
Cijele priče ne bi bilo bez skupine entuzijasta koji su ove godine nadmašili sami sebe. Šimun Cimerman osnivač Treking lige i idejni začetnik utrke Life on Mars te direktorica TZ Grada Novalje Marina Šćiran Rizner sa suradnicima napravili su sjajan posao, te im je nakon starta još jedino bilo važno svi sigurno stignu do cilja.
Vrtovi lunjskih maslina
Na samome sjeveru otoka Paga stižemo do Vrtova lunjskih maslina, još jednog dragulja čija tisućljetna tradicija privlači sve više turista.
Prolazeći Vrtovima primjećujemo da su suhozidi neuobičajeno visoki, čak do 2 metra. Naš vodič dr. sc. Andrea Catore Badurina objašnjava nam da su toliki zbog ovaca, da ih ne bi mogle preskakati i uništavati vrtove i sve što su posadili ljudi.
2000 godina broji najstarija lunjska maslina. Široka je 4 metra, još uvijek raste i daje plodove svake godine. Brojke se čine nevjerojatnima, no Andrea za nas ima matematički izračun i zadaje nam dodatne zadatke.
Zagonetka 1: kako znamo da je ta maslina stara 2000 godina?
Stablo masline godišnje raste po jedan milimetar u širinu. Više manje, ovisno o godini, ali to je prosjek. Dakle, uzmemo li u obzir da deblo najstarije lunjske masline ima promjer od četiri metra, što je od središta 2000 milimetara, računica je jasna. Ova maslina stara je oko 2000 godina.
Zagonetka 2: zašto su masline tako neuredno razbacane?
Sve su lunjske masline divlje, samonikle. U davna vremena cijeli prostor je bila šuma i kako su zimi ljudi trebali drva za ogrjev, tako su sjekli okolna drveća. Danas je tu samo maslina.
Zagonetka 3: okruženi ste maslinama, pronađite mladu!
Opa, mladu? Čini se kao da ih nema. Andrea vozi električno vozilo, šuti i čeka da se netko od nas javi sa zapažanjem. Nečime. Bilo čime. No, od nas niti glasa. Stajemo pokraj jednog niskog grma koji mi osobno izgleda kao korov. Čak malo podsjeća na grm divlje šparoge, ali na maslinu nikako. Da, to je još jedno samoniklo stablo masline i da se sada vratimo stotinama godina unatrag, ovako bi izgledale neke od ovih velikih. U Lunu je više od 1000 maslina starijih od 1000 godina, a na ukupno 400 ha ih je oko 80 000. Čudo.
Ma, čudesan je cijeli otok, njegova povijest, tradicija, ljubazni domaćini i nadamo se da će vas ovaj vodič motivirati da barem jedan vikend provedete ovdje i doživite raj na Marsu. Nije daleko, svega 3 sata od Zagreba. Mediteranska klima s više od 2500 sunčanih sati godišnje. Što nam još treba?
Fotografije: Mario Jurina, Domagoj Sever