U emisiji Put pobjednice gostovala je Klara Šiljeg, jedna od najvažnijih žena hrvatskog plivanja – trenerica, bivša izbornica, izvanredna profesorica na Kineziološkom fakultetu i predsjednica Plivačkog kluba Maksimir. Iza nje su desetljeća rada, vrhunski rezultati, olimpijske priče, znanstveni rad i projekti koji su mijenjali plivačku sliku gradova, ali i jasan stav da sport ne završava medaljom, nego čovjekom koji iz njega izađe.
Govorila je o tome kako je spojila kineziologiju i znanost, zašto joj je danas jednako važno stvarati trenere kao i sportaše, koliko je važno djecu naučiti plivati i zašto je sportašu nakon karijere potrebna pomoć sustava, a ne samo aplauz.
Kad vas predstavljaju kao jednu od najuspješnijih i najvažnijih žena hrvatskog plivanja, koliko vam je to blisko?
U trenerskom poslu nema najvažnijih i najuspješnijih. Svi smo mi važni jer stvaramo i odgajamo sportaše s kojima se Hrvatska danas ponosi. Važna i bitna jesam, ali najvažnija i najuspješnija sigurno nisam.
Sanja Jovanović i Ana Blažević, te Marijana Šurković
Ipak, iza vas su velike plivačke priče. Kada danas pogledate svoj put, po čemu ga najviše pamtite?
Ne volim previše živjeti u prošlosti, više me zanima budućnost i to da sam još uvijek potrebna i da još uvijek mogu raditi. Ali kad se osvrnem, počela sam za vrijeme studija raditi u plivačkoj školi Grada Zagreba, zatim u Mladosti, gdje sam bila zadužena za žensku ekipu, a poslije sam u Dubrovniku trenirala Marijanu Šurković, koja je otišla na Olimpijske igre u Sydney. Nakon nje došla je Sanja Jovanović, a poslije i Ana Blažević, koja je također ostavila dubok trag u mojoj karijeri.
Sanja Jovanović jedno je od najvećih imena hrvatskog plivanja. Što je za vas njezina priča danas?
Sanja je čudo i ikona hrvatskog plivanja. Kad je kao dijete došla na gruški bazen, vidjelo se da će uspjeti. Ja sam bila ta koja ju je gurala, podržavala i usmjeravala. Ali ono što me danas još više veseli od svih medalja i rekorda jest to što je Sanja danas izrealizirana, uspješna žena. Ona je sportska direktorica Primorja, kluba koji je lijepo posložen i odlično funkcionira. To je meni intimno možda i najveći uspjeh.
Često govorite da vas i dalje najviše veseli rad. Što vas danas pokreće?
Ana Blažević. Ona je jedno predivno biće. Nakon ozljede i operacije kuka vratila se plivanju s takvom radošću da je to nevjerojatno. Kad mi pošalje poruku da joj slučajno ne smanjim volumen ili intenzitet treninga, što da radim s takvim djetetom nego da i sama budem još bolja?
Plivanje je danas znanost, ne samo osjećaj i iskustvo
Danas ste profesorica na Kineziološkom fakultetu. Koliko vam je znanost promijenila pogled na trenerski posao?
Puno. U vrijeme kad sam radila sa Sanjom nije bilo interneta ni dostupnih istraživanja kao danas. Ako sam imala neku dvojbu, morala sam pitati starije kolege, tražiti informacije, oslanjati se na iskustvo. Danas mi je znanost stalno pri ruci i jako je koristim. Svaka moja nedoumica prvo ide prema stručnoj literaturi i bazama podataka, a onda zovem kolege i razgovaramo. To mi je nešto najljepše – stalno tražiti još bolje rješenje.
Klara Šiljeg inicijatorica je brojnih vrijednih plivačkih projekata
Jedna od tema koje često otvarate jest i velik broj neplivača. Kako gledate na to da smo zemlja mora i vode, a i dalje imamo djecu koja ne znaju plivati?
To me jako boli. Još dok sam bila u Dubrovniku pokrenuli smo priču da sva djeca prvih i drugih razreda dođu na testiranje. Tko ne zna plivati, naučit ćemo ga. Tko pokazuje talent, usmjerit ćemo ga prema klubu. To je bila obostrana korist. Naučili smo djecu plivati, a stručnjaci su mogli prepoznati talent. Sanja je, primjerice, tako došla na bazen. Da svaki sport prepozna jednu takvu djevojčicu ili dječaka godišnje, mi bismo čuda napravili.
S tom ste idejom otišli i u Varaždin?
Da, kad sam došla u Varaždin, tamo se tek stvarala tradicija plivanja. Pokrenuli smo projekt Varaždin pliva i to mi je bilo jako važno. Uz pomoć grada i ljudi koji su tada vodili sustav uspjeli smo izboriti da vodeni sportovi dobiju status koji zaslužuju. Nije mi bilo prihvatljivo da plivači moraju dodatno plaćati ulazak u bazen da bi trenirali. To je diskriminacija sportaša vodenih sportova.
Plivanje je, zapravo, cijeli vaš život?
Doslovno. Počela sam plivati sa sedam godina, rodila sam se sa skoliozom, a u Dubrovniku je plivanje jednostavno dio odrastanja. Poslije sam studirala, paralelno radila kao trenerica, vratila se u Dubrovnik, bila sportska direktorica u PK Jug, rodila dvije kćeri, radila sa Sanjom, a onda sam nakon vrlo intenzivnog razdoblja završila u bolnici s 33 otkucaja srca u minuti. Tada je bilo jasno da moram nešto promijeniti, ali i ostati u plivanju. Odlazak u Zagreb, doktorski studij i znanstveni rad bili su moj novi put.
Jedna ste od suosnivačica Ženskog vaterpolskog kluba Mladost. To je manje poznat dio vaše karijere?
Joj, to je baš jedna lijepa priča. Nas tri bivše plivačice, dvije iz Mladosti, a ja iz Dubrovnika, teško smo se odvajale od plivanja. Bile smo na prvoj ili drugoj godini fakulteta i rekle smo: ajmo krenuti s vaterpolom. Okupile smo nekoliko cura, prvi trener bio nam je pokojni profesor Zlatko Šimenc, a kasnije nas je preuzeo Bruno Reis. U to doba igrale smo i ligu. To nam je bio neki prirodan nastavak života u vodi, produžetak plivanja od kojeg se nismo mogle tako lako odvojiti.
Kasnije se život poigrao na svoj način, pa joj je upravo ta priča otvorila još jedno posebno poglavlje.
Vratila sam se u Dubrovnik i na neki način zaboravila na vaterpolo, a onda sam tijekom rada na doktoratu upoznala Aidu Šehić, jednu od najboljih studentica Kineziološkog fakulteta, koja je kasnije bila i kapetanica ženske vaterpolske reprezentacije. Oduševila me. Bila je izuzetno pametna, britka i posebna. Nakon fakulteta otišla je u Barcelonu, a onda me jednog dana nazvala i rekla da ima ideju napraviti nešto humanitarno za palijativnu skrb grada Pule, ali da joj treba moja pomoć.
Godinu dana pripremala sam je za preplivavanje od jednog svjetionika do drugog, od Porera do Penede, u humanitarne svrhe. Kad mi je prvi put rekla koliko to ima kilometara, brojke su mi zvučale još nekako moguće. Ali kad sam vidjela odakle starta i gdje završava, uhvatila sam se za glavu. Rekla sam sama sebi: ne znam tko je ovdje lud, ali mislim da sam to ja. Aida je to na kraju odradila u šest sati. Ja sam bila u maloj barci koja ju je pratila i na svakih sto metara zapisivala njezin prolaz i vrijeme. To je stvarno ljubav.
Danas vodite i Plivački klub Maksimir. Što vam je ondje najveći izazov?
Graditi klub od početka strašno je teško. Ali ono što me danas možda više veseli od stvaranja plivača jest stvaranje trenera. Sve sam sama učila i znam koliko to nije lako. Zato sam u Maksimiru okupila mladi tim i rekla sebi: sad je prilika da iza mene ostanu ljudi koji će znati dalje. Uspjeli smo – donijeli smo medalje Zagrebu i Hrvatskoj, bili ekipni prvaci države, ali sustav nas još uvijek ne prepoznaje onako kako bih voljela. Ipak, strpljiva sam. Najvažnije mi je da naši plivači dobro plivaju.
Kad podvučete crtu, što vam se čini najvažnijim u sportu?
Da sportaš nakon karijere ne ostane izgubljen. Najgore mi je kad netko tko je cijeli život trenirao, ustajao u šest ujutro, bio discipliniran i predan, na kraju ne zna što bi sa sobom. Takvi ljudi nisu nesposobni – naprotiv, oni mogu biti vrhunski radnici, stručnjaci, gospodarstvenici. Društvo tu mora biti osjetljivije i pomoći im da pronađu svoj sljedeći korak. A i trener mora znati da danas plivanje više nije samo osjećaj, nego i ozbiljna znanost. Treba učiti, istraživati i voljeti to što radiš. – zaključuje Klara Šiljeg.
Foto: privatna arhiva Klara Šiljeg